Od danas me zovite chemobrain (5. dio)

Renata (38)

9.

OŽUJKA 2017

Autorici ove priče iz obiteljskih razloga nećemo navesti pravo ime. Priča je autentična. Napisala ju je mlada 38-godišnja žena, a s obzirom na to da je, kako sama kaže, imala sreću u nesreći da ju je bolest zatekla u Nizozemskoj, njezino je iskustvo iznimno važno budući da iz njega svi mogu ponešto naučiti. Od pacijenata, medicinskih sestara, liječnika, ravnatelja bolnica do ministra.

Došao je i dan prve kemoterapije. Bila sam super volje kao da idem na tulum, a ne po nužno zlo. Trudili smo se biti duhoviti koliko god smo mogli, iako nas je oboje bilo jako strah. Došli smo na šesti kat, gdje nas je već čekala sestra na ulazu u odjel, te sam na ruku dobila narukvicu s inicijalima i osobnim brojem pacijenta. Sestra me odvela u sobu u kojoj ću primiti svoju prvu kemoterapiju. Bila sam sama u sobi i dobila sam čaj i dvopek dok sam čekala da počne tretman. Sestra koja mi je davala prvu kemoterapiju unaprijed je pročitala cijeli dosje i bila je odlično pripremljena te me je smirila i objasnila mi cijeli postupak, od toga zašto stavlja gumene rukavice do lakta, o kutiji u kojoj se drži supstanca, do toga da prvo ide otopina natrij karbonata za pripremu, pa nakon toga deksametazon protiv mučnine, pa onda doxorubicin, pa opet infuzija za čišćenje vena nakon kemoterapije. Bili smo toliko ‘cool’ da smo se čak i slikali – kao ono – za uspomenu…

Prva me kemoterapija nije baš previše udarila, barem ne odmah prvi dan. A i sljedeći dan sam dobila injekciju,  dala mi ju je kućna sestra koja je došla provjeriti kako se osjećam. Pored toga, morala sam piti i tablete koje sam dobila, barem tri dana nakon svake kemoterapije, a ostalo po potrebi.

Nas dvoje smo se odmah dogovorili da se neću previše trovati tabletama i da ćemo se pokušati boriti protiv pada imuniteta i ostalih „sranja“ sokovima koje mi je suprug miksao i brojnim drugim prirodnim preparatima koje smo nabavili iz Lijepe naše, ali i s uljem konoplje koje je, hvala Bogu, u Nizozemskoj dostupno i legalno te se koristi i u medicinske svrhe.

Suprug mi je miksao sokove od cikle, mrkve, jabuke i đumbira i to sam pila skoro svaki dan, barem četiri dana nakon kemoterapije. Mama je nabavila neki sirup protiv anemije na bazi raznih šumskih trava i bilja i još sam na sve to pila otopinu sode bikarbone i limuna, ujutro i navečer, kako bih se pokušala ispuhati od svih otrova koji su me konstantno napuhavali. I naravno, dva puta dnevno stavljala sam ispod jezika par kapi ulja konoplje. Okus je bio odvratan, baš kao i miris, ali sam se tjerala, jer mi je definitivno pomoglo protiv mučnina. Tek tri do četiri dana nakon prve kemoterapije počela sam osjećati čudno stanje u glavi. Osjećala sam se strašno mamurno, ono ‘’hangover’’ na najjače, kao da sam tulumarila tri dana i tri noći. Sjećam se da sam u panici zvala sestru koja mi je objasnila da je sve to normalno i da se to zove „chemo brain stanje“ i da će, nažalost, biti još i gore te da se ne iznenadim ako počnem zaboravljati stvari uslijed stanja induciranog primanjem kemoterapije.

“Kada me primila glavobolja od kemoterapije, bolje rečeno pijanstvo i mamurluk kao da sam partijala deset dana i deset noći, dali su mi nadimak Chemobrain

Moram ovdje svakako spomenuti da smo logistički bili super pripremljeni jer sam imala potporu sa svih strana. Prva kemoterapija bila je u znaku šišanja kose. Taj psihički najbolniji dio liječenja olakšao je dolazak moje najbolje prijateljice Marine koja je bez imalo razmišljanja uzela godišnji, kupila kartu i došla na tjedan dana. Ona i suprug nasmijavali su me do suza u tim vjerojatno najgorim trenutcima mog života. Neću nikada zaboraviti večer kada smo odlučili obrijati mi glavu i ne čekati da se probudim par dana kasnije sa šakom punom kose. Marina je slikala, a suprug je šišao moju tada još dugu crvenkastosmeđu kosu. Sve je bilo super zabavno do trenutka kada je počeo brijati tjeme, odnosno kada je povukao brijaći aparat preko cijele glave. Tada sam se slomila na najjače i nisam mogla prestati plakati. I danas se sjećam kako sam plakala tu večer i tjedan dana prije na Siciliji suprugu na ramenu, kao i tjedan dana prije toga, kada mi je liječnica rekla da će mi ispasti kosa. Premda sam to sve znala od prije, ništa se ne može mjeriti s činjenicom da sam ovoga puta ja bila u pitanju i da se radilo o mojoj kosi koju sam puštala oduvijek, koja je uvijek bila duga i koju sam tako voljela da nikada nisam ni pomišljala ošišati ju kraće od duljine ramena.

To šišanje kose nikad neću zaboraviti. I nikada neću imati dovoljno riječi da zahvalim Marini što je bila uz mene tih šest dana prve kemoterapije i nasmijavala me, samo da zaboravim na sve što me još čeka. Njih su mi dvoje  odmah nametnuli nadimak „Boldie“, a kasnije, kada me primila glavobolja od kemoterapije, bolje rečeno pijanstvo i mamurluk kao da sam partijala deset dana i deset noći, dali su mi nadimak „Chemobrain“, jer se tako u medicinskom žargonu naziva promjena u glavi koju izaziva kemoterapija. Naime, osjećala sam se smušeno, počela sam zaboravljati stvari i koncentracija mi je bila pomalo otežana. A to je bila tek prva kemoterapija.

Oporavila sam se skroz od prve kemoterapije i mislila sam da ću ja to lako izgurati, kao nije tako strašno. A onda je došla druga kemoterapija koja je naravno bila jača od prve po nuspojavama. Sva sreća s njom je iz Zagreba došla i moja druga prijateljica Biba i olakšala mi muke tih par prvih najgorih dana. Bilo je divno imati pored sebe best frendice jer je suprug radio i bilo mu je super drago da je netko sa mnom i da me pazi. Druga je kemoterapija bila jača od prve jer se tijelo počelo trovati. Opet mi je došla sestra dati injekciju i provjeriti kako sam, a prije same kemoterapije bila sam i na razgovoru s liječnicom. Ta je druga kemoterapija već počela oslabljivati tijelo. Postala sam jako umorna nakon svakog napora, imala sam čudan pijani feeling u glavi, penjanje na kat postajalo mi je naporno, a problemi sa spavanjem su se pogoršavali sve više i više, a ja sam spavala sve manje i manje. Postalo mi je prilično mučno i imala sam osjećaj da ću povraćati svaku sekundu pa sam se počela trpati hranom. Jela sam sve što sam našla pred sobom, u frižideru i oko frižidera, a osobito tešku hranu jer sam imala osjećaj da jedino to pomaže da ne povraćam. I pila sam čaj od đumbira u abnormalnim količinama. Čak sam počela raditi jogu, sve samo da pokušam ostati u formi i da me ne prebaci potpuno u krevet. Puno sam hodala, s obzirom na stanje, iako sam se brzo umarala, ali svejedno sam hodala i obavljala svakodnevne stvari, kuhanje, pospremanje i nabavka u dućanu, a čak sam odlazila i u Amsterdam na kavu s prijateljicama, u drugom tjednu jer tada sam obično već bila puno bolje.

Sjećam se da sam tada već počela nositi periku, pa neću zaboraviti kako je bilo smiješno kada sam išla na vađenje krvi za treću kemoterapiju i kako me sestra pitala koju boju za farbanje kose koristim jer mi baš super stoji frizura. To je naravno bio tragikomičan kompliment jer sam joj odgovorila da je to perika, a onda se i ona prisjetila da mi vadi krv radi kontrole za kemoterapiju. Ali, baš smo se obje lijepo nasmijale.

Treća kemoterapija bila je katastrofa. Tada mi je već bilo jako mučno u cijelom tijelu i jako sam se brzo umarala. Sjećam se da sam došla dobre volje i nasmijana u bolnicu po treću dozu. ali sam nakon 15 minuta već potonula i osjećala se totalno nadrogirano. Jedva sam izdržala i samo sam htjela ići kući i spavati. Bila sam jako umorna i loše sam se osjećala. Opet sam bila sama u sobi i opet sam imala divnu sestru koja me pokušavala oraspoložiti jednako kao i sestra koja je dolazila kući dati mi injekciju. Imala sam osjećaj da mi želudac stoji u ustima i cijelo vrijeme sam bila gladna. Tada su nam u posjet došli suprugov otac i baka, a na četvrtu kemoterapiju koja me slomila stigla je njegova sestra.

Vjenčali smo se četiri dana nakon četvrte kemoterapije, u ponedjeljak 9. studenog 2015., u 11 sati ujutro. Katastrofa kako sam se osjećala. Bila sam napuhnuta, povraćalo mi se i koža mi je bila sva smežurana. Izgledala sam kao da imam 10 godina više, naborana, natečena i izmučena. A ja sam se trebala zrihtati da na nešto ličim….ali ok i to smo obavili, iako je trajalo dulje dok smo skinuli kapute i sjeli nego sam obred ’’vjenčanja’’.

Četvrta me kemoterapija toliko slomila, psihički i fizički, da kada je došao dan kada sam trebala primiti petu kemoterapiju, nisam htjela ići u bolnicu i suprug me jedva odvukao u auto. A da ne pričam da sam počela plakati kad smo došli u bolnicu i nisam htjela ponovo ispočetka – dođeš zdrav, a za 15 minuta osjećaš se totalno loše i dezorijentirano. Sjećam se da mi sestra nije mogla ubosti iglu i pokušavala je skoro 20 minuta dok nije uspjela, odnosno na kraju mi je kanilu stavila u gornji dio šake kako bih mogla primiti kemoterapiju. Ta peta i sve ostale su bile znatno duže, ležala bih pet, šest sati u bolnici.

Tada sam prvi puta bila u sobi s još troje ljudi koji su isto primali kemoterapiju. S obzirom na to da smo bili tamo tako dugo, dobili smo i obrok, a sestre su stalno dolazile provjeravati je li sve u redu, svakih 15-20 minuta ili na zvuk aparata kada je doza lijeka iscurila do kraja. Ja sam uglavnom spavala, a suprug je sjedio pored mene do kraja svake terapije. Kada bi bilo gotovo, dok sam uzimala cipele i kaput iz ormara već je dolazila spremačica s čistom posteljinom kako bi brzo pripremila krevet za sljedećeg pacijenta koji dolazi na kemoterapiju, baš kao i ja, u točno dogovoreno vrijeme.

Sestre su uvijek bile tako ljubazne da sam im na zadnju kemoterapiju 30. prosinca donijela kolače i bombonijere, iako mi je bilo dosta svega i samo sam htjela da sve završi što prije. Ta druga tura kemoterapije bila je lakša za podnijeti, ali kostobolja koju je izazvala bila je strašna, kao da sam dva mjeseca konstantno imala gripu. Kako se kemoterapija bližila kraju psihički sam bila sve lošije, imala sam problema sa spavanjem, odlaskom na wc, konstantno mi je bilo zlo, nisam imala snage za ništa i brzo sam se umarala, hranu sam trpala u sebe kao da nisam jela danima, počele su mi ispadati i obrve i trepavice i sve više sam sličila androidu nego ženi.