Od dijagnoze raka dojke prošlo je više od pet godina

Suzana Kozlović (53)

17.

OŽUJKA, 2017.

Nisu prošle ni dvije godine otkako sam bila na sistematskom pregledu na kojem je sve bilo u redu. Sjela sam u auto, nazvala supruga i krenula prema kući. Kako sam se dovezla ni dan danas ne znam.

Moja priča počinje prvi vikend u ožujku 2011. godine. Bio je 4. ožujak i upravo sam se vratila iz Zagreba sa stručnog skupa. Tu smo večer suprug i ja išli na unaprijed dogovorenu zabavu. Dok sam se tuširala za izlazak primijetila sam veliku kvrgu na vanjskoj strani lijeve dojke. Prvo sam pomislila da sam se udarila na vrata automobila i da nije ništa strašno. Ipak, cijeli se vikend nisam mogla umiriti, pa sam odmah u ponedjeljak otišla kod moje liječnice. U srijedu sam već bila kod kirurga koji me je poslao na ultrazvuk i mamografiju. Svi su nalazi bili gotovi za manje od sat vremena i dijagnoza je bila tu: Imam rak! Imala sam zapravo dva karcinoma. Jedan veličine četiri centimetra i drugi, manji, koji je na ultrazvuku radio sjenu. Bila sam u totalnom šoku. Nisu prošle ni dvije godine otkako sam bila na sistematskom pregledu na kojem je sve bilo u redu. Sjela sam u auto, nazvala supruga i krenula prema kući. Kako sam se dovezla ni dan danas ne znam. Od šoka toga dana nisam znala ni gdje sam sparkirala auto, jesam li ga uvezla u garažu ili sam ga ostavila pred zgradom. Mučilo me i kako reći sinovima. Živimo u Sisku, a oni su tada studirali u Zagrebu. Na sreću, do petka, kada su moji dečki za vikend došli kući, već sam normalno funkcionirala.

Imala sam dvije operacije. Prvu, poštednu, tri tjedna nakon dijagnoze. Bila je srijeda. U ponedjeljak sam već bila na poslu. Tjedan dana nakon operacije pod velikim me odmorom nazvao kirurg. Nalaz nije bio dobar i već sam sutradan morala na novu operaciju. Odstranili su mi cijelu lijevu dojku i izvadili 12 limfnih čvorova.

“Često me pitaju je li me bolest promijenila. Pa, na neki način i jest. Sada sam sebi više nego prije na prvome mjestu, više si udovoljavam, a pokušavam se i ne zamarati stvarima za koje znam da na njih ne mogu utjecati.

Suzana Kozlović / Foto: privatna arhiva

Nakon desetak dana stigao je i nalaz. Tri su limfna čvora bila pozitivna. Kirurg me uputio onkologu u zagrebačku bolnicu „Sestre Milosrdnice“. Prvu od šest kemoterapija po AC protokolu odradila sam u svibnju. Kemoterapije sam relativno dobro podnosila, tako da uopće nisam otvarala bolovanje. Čitavo sam vrijeme radila. Radim u srednjoj školi kao profesor strukovnih predmeta. Imam divne kolege koji su mi izašli u susret. Složili smo raspored tako da nisam morala ići na posao dva, tri dana dok primam kemoterapiju i nakon nje. Budući da je karcinom bio hormonski ovisan morala sam izvaditi i jajnike, a nakon te operacije prošla sam i terapiju zračenjem. I na zračenja sam dolazila iz Siska u Zagreb. Svaki dan nakon posla. I tako 25 radnih dana.  

S liječenjem sam završila u studenom 2011., a onda sam prešla na hormonsku terapiju. Od dijagnoze do danas prošlo je više od pet godina, pa već tri mjeseca ne pijem nikakve lijekove. Čeka me prva kontrola nakon prestanka terapije, kako bi se vidjelo da se slučajno u mome tijelu nešto opet nije počelo razvijati. Nije me strah. Rijetko razmišljam o bolesti i o tome hoće li se rak vratiti ili ne. Često me pitaju je li me bolest promijenila. Pa, na neki način i jest. Sada sam sebi više nego prije na prvome mjestu, više si udovoljavam, a pokušavam se i ne zamarati stvarima za koje znam da na njih ne mogu utjecati. Navikla sam se već i na život bez dojke. Bila mi je ponuđena rekonstruktivna operacija tijekom koje bi mu u dojku naknadno ugradili silikon, no nakon tri operacije nemam snage za još jednu. Ostalo sve po starom. Nisam promijenila način ishrane. Sve jedem i trudim se uživati u svakoj sekundi života. Ovako s odmakom čini mi se da je u periodu liječenja puno teže bilo mojoj obitelji, djeci, suprugu i roditeljima, nego meni. Premda oni to nisu htjeli pokazati, ja sam to osjetila.