Od krpelja do molitve i ozdravljenja (1. dio)

Jovanka Radović (58)

21.

OŽUJKA, 2017.

Puno sam vremena provodila na internetu, tražeći pomoć u liječenju. Na nekoliko jezika čitala sam o raku i iskustvima ljudi. Krajem srpnja na internetu sam našla jedan video Sergeja Nikolajeviča Lazareva, iako to nisam tražila. Ispostavilo se poslije da mi je ta “slučajnost” odredila sudbinu i bila presudna u izlječenju.

Moja priča počinje u travnju 2015. godine. Dok sam bila na selu, ugrizao me krpelj. Šokirala sam se kad sam ga pronašla na trbuhu pa sam, u strahu od neke opasne infekcije, počela istraživati tijelo. Tako sam i napipala kvržicu na dojci. Nekoliko dana poslije dobila sam dijagnozu: rak desne dojke, 18 milimetara, nisu pronađene metastaze. To je bio velik šok jer u 56 godina života nikad nisam bila bolesna, niti je bilo tko u mojoj obitelji imao tu dijagnozu. Odmah sam promijenila prehranu – uključila sam puno voća i povrća, a isključila šećer, meso i mliječne proizvode. Posve sam se izolirala, otišla na selo, napustila stresni posao.

Odmah sam počela primati kemoterapije i prošla sam ih četiri prije operacije 1. rujna 2015. godine. Puno sam vremena provodila na internetu, tražeći pomoć u liječenju. Na nekoliko jezika čitala sam o raku i iskustvima ljudi. Krajem srpnja na internetu sam našla jedan video Sergeja Nikolajeviča Lazareva, iako to nisam tražila. Ispostavilo se poslije da mi je ta “slučajnost” odredila sudbinu i bila presudna u izlječenju.

Za Lazareva sam čula još ranije te sam godinu-dvije prije bolesti gledala neke njegove videozapise. Bilo mi je zanimljivo, ali nisam se time dublje bavila. Smetalo mi je stalno spominjanje Boga, što sam kao ateist uvijek povezivala sa svojevrsnom manipulacijom. Nakon ponovnog susreta sa sustavom Lazareva, krajem srpnja počela sam čitati knjigu “Dijagnostika karme”. Živjela sam sama na selu i gotovo kao u transu čitala tu knjigu. Budila sam se noću, čitala, pa opet čitala, gotovo da nisam spavala. Nisam osjećala nikakav umor. Napisano sam mnogo više prihvaćala emocijama, nego sviješću (Lazarev je govorio o tome da je upravo na taj način čitao i razumio Bibliju). Njegov je sustav slojevit, ali je bit u tome da nam pomaže pronaći uzrok naše bolesti (deformacije energetskog polja), a s uklanjanjem uzroka nestaje i bolest. Vrlo brzo, nakon otprilike tjedan dana, otkrila sam što je deformiralo moje polje i što trebam mijenjati u karakteru. Prvi put u životu počela sam se moliti. Ubrzo sam osjetila velike promjene. Pojavila se ljubav, bila sam ispunjena radošću i činilo mi se kao da lebdim. Istodobno su se mijenjali i ljudi oko mene. Postali su mekši, pitomiji, s puno razumijevanja. Kći me je gledala s čuđenjem kao da se pitala jesam li to ja. Čak me je u šali prozvala “benigna mama”. Jednom sam razgovarala telefonom sa sestrom o temi koja je gotovo uvijek u meni izazivala zajedljivost i otrovne komentare. Ovaj put bila sam puna topline i blagosti, a sestra mi je rekla: “Prepoznajem ti boju glasa, inače bih mislila da to nisi ti!”

Čitajući Lazareva odmah sam shvatila da bolest nestaje čim se uspijemo osloboditi balasta koji nam deformira polje (dušu). Potajno sam očekivala da će tumor nestati i nadala se da uopće neću ići na operaciju. Tek sam poslije, ulazeći dublje u Lazarovljev sustav, shvaćala što znači “očekivati i nadati se” – o tome odlučuje samo Bog!

Pregledom je 26. kolovoza utvrđeno da se tumor smanjio na 7,3  milimetra. Bila sam neraspoložena jer sam očekivala da je nestao. No, neraspoloženje je trajalo vrlo kratko i brzo sam sve prihvatila takvo kakvo jest, s dubokim mirom u duši, bez ikakva straha i brige.

“Živim polako u skladu sa sobom i okruženjem. Iz mene je odavno nestala ta hrđa koja me je duboko nagrizala i donosila mi nemir i strah. Ponekad se pojavi “stara Ja”, “maligna Ja”, a onda se vrati ljubav.”

Jovanka Radović / Foto: privatna arhiva

Za nekoliko dana, 1. rujna, uslijedila je operacija na kojoj nisu pronađene kancerogene stanice – tumor se u potpunosti povukao! Liječnici su govorili o velikom uspjehu kemoterapije?! A ja sam u srcu nosila velikog Lazareva koji mi je pomogao da se izliječim. Poseban dan osvanuo je 4. rujna – rođendan Lazareva, i to je bila lijepa prilika da mu pošaljem čestitku s velikom zahvalom i željama za dobro zdravlje. Već mi je tada bilo jasno da je sve to samo početak izučavanja i moje neprekidne veze sa sustavom velikog ruskog iscjelitelja. Nastavila sam čitati i gledati videozapise. Raduju me nove knjige i novi sadržaji na njegovu službenom siteu.

Nakon operacije sam dobila još četiri kemoterapije jer su biopsija i početna dijagnoza upućivale na vrlo invazivan tumor pa su liječnici smatrali da se sve terapije moraju nastaviti, usprkos nestanku tumora. Uz pomoć vjere i ljubavi, veze s Bogom, kemoterapije sam prošla bez ikakvih problema. Čak sam ih nazvala “vodene terapije” jer nisam osjećala da mi bilo kako štete. Stalne kontrole krvne slike su upravo to i pokazivale. Često se sjetim priče o Černobilu i nepostojanju radijacije u kući vjernika. Negdje u Lazarevljevim knjigama našla sam priču o tome kako su u Černobilu nakon nuklearne katastrofe mjerili razinu radijacije, a u jednoj napuštenoj kući, prepunoj ikona, uopće je nisu izmjerili…

Uskoro će biti dvije godine od otkrivanja moje dijagnoze. Još prolazim terapije injekcijama Herceptina. Uskoro će i to završiti. Živim polako u skladu sa sobom i okruženjem. Iz mene je odavno nestala ta hrđa koja me je duboko nagrizala i donosila mi nemir i strah. Ponekad se pojavi “stara Ja”, “maligna Ja”, a onda se vrati ljubav. Uzleti i padovi! Stalno! “Život je sinusoida”, kako kaže Lazarev. Učim, borim se da sve prihvatim kao Božju volju, da sve prihvatim s ljubavlju! Lazarev me stalno prati. Zahvaljujući njemu, iskustvo s bolešću za mene se pretvorilo u jedno od najljepših poglavlja života. Zaustavila sam se, napravila “veliko pospremanje”, počela živjeti s blagošću, voljeti ljude i sebe, biti mnogo pažljivija prema svima, počela sam opraštati i ići naprijed bez strahova koji su me prije toliko sputavali.  

P.S. Već sam na početku priče o bolesti i ozdravljenju spomenula pomalo čudnu epizodu s ugrizom krpelja. Poslije se, međutim, pokazalo da taj bizarni moment ima svoje mnogo dublje značenje i objašnjenje. Blago rečeno, zapanjila sam se nedavno kada sam, čitajući knjigu “Prvi korak u budućnost 1” S. N. Lazareva, naišla na nastavak moje “krpeljijade”.

Lazarev razgovara s prijateljem o čovjeku kojega je, uz teške posljedice, ugrizao krpelj i kaže: “Krpelj ne grize svakoga… Najvjerojatnije je taj čovjek bio duboko nezadovoljan sudbinom, što je preneseno i na djecu… Što je čovjek duhovniji, može doživjeti veće nezadovoljstvo sudbinom jer se ona ne podudara s njegovim željenim idealom, s onim što je očekivao da će dobiti”.

Na cijeloj stranici Lazarev govori o tome koga krpelj grize i zašto. U priči o čovjeku koji se ozbiljno razbolio zbog ugriza krpelja prepoznala sam do najsitnijih detalja svoje nezadovoljstvo životom i sudbinom jer se oni nikako nisu uklapali u tu moju ružičastu viziju. Bili su daleko od toga što sam smatrala da zaslužujem i trebam dobiti!  

Ova zanimljiva epizoda o paukolikom parazitu pokazala mi je još jednom koliko je sustav Lazareva moćan i koliko nam do gotovo nevjerojatnih detalja pruža cjelovitu sliku svijeta. Nama, koji prepoznajemo golemu snagu tog sustava, preostaje samo da uronimo u taj unikatni splet duhovnih zakona i iskoristimo ga za svoje dobro i dobro drugih.

Jovanka Radović radila je kao novinar i urednik u nizu  novinskih redakcija (Tanjug, Politika, Politikin zabavnik, Intervju, Duga). Potom je za nekoliko beogradskih i podgoričkih medija izvještavala iz Švedske. Od 2001. bavi se odnosima s javnošću. Dobitnica je PRO.PR nagrade 2014. koja se dodjeljuje za najveći doprinos razvoju odnosa s javnošću u Jugoistočnoj Europi.