Ono jednom kad sam imala rak (1)

Mediha Selimović (52)

5.

RUJNA, 2017.

Zovem se Mediha. Imam 52 godine. Već 22 godine živim i radim u Beču. Po zanimanju sam socijalna radnica. Radim u jednom imigracijskom centru.

Bračni status:  razvedena.

Ali, živim kao ‚najudanija‘ žena na svijetu. O razvodu braka ne pričam. Ne umijem.

Razvela sam se prije pet godina nakon trideset godina braka. Teškog braka, ako se takve institucije uopće mogu i smiju vagati.

To što sam poživjela tri desetljeća u tom „naguravanju“ od braka, pa što ne reći i trpljenju – moja je krivica. Htjela sam biti udana žena. I da imam obitelj. I da mi dijete ima oca u kući, a ne negdje tamo, kod nekog ili kao što sam ja imala svoga – na groblju.

Naravno da je to glupost. Poznajem mnogo „živih“ očeva koji se ponašaju kao da su na groblju. I koji ničim nisu zaslužili da to budu, da se tako zovu. I mnogo onih koji djeci „s groblja“ pruže više, čak i ako su ih sasvim kratko pratili u životu.

Jednog sam dana samo podigla bijelu zastavicu i okrenula se na peti. Poderala sam trideset godina tihe patnje osjećajući da sam živeći život onako kako to drugi žele – bez podrške, bez pažnje, bez razumijevanja, a u pukom podrazumijevanju, protratila i izgubila sebe.

Definitivno sam izgubila sebe, svoje potrebe, svoje želje, svoj jezik, svoj humor, svoj urođeni hedonizam i svašta nešto još.

Ono što sam od iskona bila po svojoj prirodi i uvjerenju nije bilo nešto što se cijenilo u okruženju iz kojeg sam ponikla i u kojem sam se desetljećima kretala. Umjesto da to shvatim na vrijeme i oslobodim sebe takvog jarma, pokušala sam se prilagoditi i prihvatiti.

“Donedavno sam mislila da o bolestima sve znam. I da o smrti sve znam. Ali, da je to nešto što meni ne pripada u cijelosti. Jer sam mlada, jer sam životna… i jer sam zdrava.”

Pokušala sam promijeniti iskonski dio sebe radi dopadanja onome što mi se ne dopada. Nešto kao zapečaćena sudbina tradicionalne balkanske žene.

Jednog sam se dana počela gušiti, počelo me sve boljeti, prestala sam primjećivati godišnja doba, ustajala sam i spremala se na posao misleći samo kako ću odmah kad „to“  završim doći kući i leći.  

I zaista… tako je nekako i bilo.

Mislim da sam, posebno posljednjih deset godina života, „prespavala“. Nekim polusnom. Niti sam spavala, niti sam bila budna. Bio je to moj bijeg od spoznaje, od svakodnevice, od onoga što nisam htjela nazvati svojim pravim imenom.

Moj posao je težak. Svaki dan slušam samo teške ljudske priče. Ljudi, koji se u ovoj zemlji mahom zovu emigranti, dolaze i traže pomoć. Razne vrsti pomoći. Najčešće ulaze govoreći:

– Dobar dan! Imam jedan problem.

Kad počnem slušati shvatim da imaju sto i jedan problem. I da se vrte u začaranom krugu problema iz kojih nema izlaza. Pravni problemi povlače novčane, novčani pravne, a svi zajedno obiteljske i socijalne… i na koncu, zdravstvene. Dužničko ropstvo. Ekonomsko ropstvo. Pravno ropstvo. Obiteljsko ropstvo. Neki će dodati i moralno… Iako, ni u jednom ropstvu nema morala. Postoje samo obmane, laži, uvjetovanost i sila.

Nekada sam slušala žene koje sjede ispred mene i pričaju svoju priču misleći da sam iskočila iz svoje kože i da na stolici preko puta sebe sjedim upravo ja.

Nisam imala pravnih i novčanih problema kao većina njih. Radila sam previše. Imam 33 godine radnog staža iza sebe, bez pauze, i neki skromno solidan život. Sama plaćam svoje račune i sama sebe oblačim, obuvam, hranim. U odnosu na većinu žena koje sam slušala godinama, i kojima sam nastojala pomoći kako znam i umijem, bila sam u prednosti – potpuno neovisna od drugih. Mogla sam preživjeti sama. Realno sam to i činila oduvijek. Od petnaeste godine svog života.

A  opet sam dozvolila sebi da se pretvorim u čistu funkciju i da se podrazumijevam svugdje gdje postojim.

Podrazumijevalo se i da prihvaćam neprihvatljivo, da opraštam, da odlazim od sebe, da uvijek tražim opravdanje za tuđe loše postupke prema meni, da analiziram i da se prvo upitam: A, što ga/je navelo da tako reagira?! Događalo se da se zadovoljim restlovima nekih poluemocija govoreći: – Nitko ti ne može dati ono što nema u sebi.

Shvaćala sam da se nalazim, točnije da živim u rascjepu, baš kao i mnoge žene danas. A rascjep… to je ona rupa ili linija koja razdvaja ono što jesam od onoga što moram biti. Ili što se od mene očekuje. Shvaćala sam da je ta „rupa“ nešto kao spilja puna mraka, puna straha i puna tjeskobe.

I shvatila sam da je skoro cijeli moj život stao u tu rupu. Ponekad bih provirila napolje, ugledala svjetlost, uplašila se i brže bolje vratila tamo gdje najbolje funkcioniram: u svoj mrak!

U trinaestoj godini života ostala sam bez oca. Umro je iznenada od akutne leukemije. U roku od  sedam dana. Jednostavno nestao. Toliko brzo se sve odvijalo da moj dječji mozak nikada nije mogao povezati smrt uz očev lik. Meni se činilo da mi je netko oca iz života izbrisao gumicom. Ima te – pa te nema.

Toj trinaestogodišnjoj djevojčici otac je bio utočište, štit, podloga… Nešto kao identifikacijska karta.

Moj tata! Koljeno za ljuljanje, grudi za spavanje, ruka u kosi, pogled koji mi iza leđa majke odobrava ono što mi ona brani i škrti osmijeh pun nekog ponosa što sam takva nikakva baš njegova djevojčica.

Moj tata nije zahtijevao. On je prihvaćao.

Tu osobinu mi je ostavio u amanet. I boju očiju… i oblik lica, migrenu i svašta nešto još.

Onda je samo umro. Majka je već tada bolovala od raka dojke. Ležala je na onkološkom odjelu koševske bolnice u Sarajevu. Prolazila je kroz torturu zračenja nakon odstranjene desne dojke.

I tako… dok se majka liječila od raka brat i ja samo izgubili oca koji je ostao paziti na nas „dok mama ne ozdravi“.

Iz bolnice nam se nije vratila zdrava nego s teškim metastazama u kostima… tek da sahrani svog supruga. Od tada nikada više nije ustala na svoje noge. Očeva smrt presjekla je njen oporavak ili produžetak života za nekoliko godina, pa možda i desetljeće. Poslije tog šoka put oporavka jednostavno nije bio moguć. Moja majka umrla je onoga dana kada se iz bolnice vratila kući i suočila s pogledom svoje dvoje isprepadane djece koju nije imala kome ostaviti.

Živjela je, poslije očeve smrti, točno tri godine i tri mjeseca. Ne, nije živjela. Ona je egzistirala kao tanki sivo-žuti list na jednom zelenom kauču dok su svi oko nje čekali da umre. Mi djeca to nismo znali. Čak i onda kada je ta gospođa Smrt postala stalni član našeg domaćinstva, mislili smo da to nije kraj. Onaj stvarni kraj. I da će se majka izvući.

Nakon tri godine neprospavanih noći, okretanja i prevrtanja, analgetika i narkotika, infuzija, tuta, onkologija raznih, krikova bola i nemoći, našeg straha i očaja… majka je ispustila dušu na mojim dječjim rukama.

Bilo mi je petnaest godina.

Ostala sam sama s mlađim bratom u kući. Živjeli smo sami, odgojili smo se sami, školovali smo se sami.

Donedavno sam mislila da o bolestima sve znam. I da o smrti sve znam.

Ali, da je to nešto što meni ne pripada u cijelosti. Jer sam mlada, jer sam životna… i jer sam zdrava. Čak ni svega onoga što mi je ostavljeno u amanet nakon kompletne dječje patnje nisam dugo bila svjesna.

Ja sam taj teret jednostavno preuzela šuteći i ne govoreći o njemu. Učinila sam ga nevidljivim dijelom sebe. Željela sam da me ne prepoznaju po tome i da prestanu već jednom upirati prstom u mene, govoreći: To je ona… bez roditelja. Siroče! Ona kojoj nema tko otići na roditeljski sastanak! Skuhati ručak. Raširiti ruke.

Imala sam ja i drugih osobina i osjećanja vrijednih pažnje. I trudila sam se da me po njima cijene ili ne cijene.

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama