Ono jednom kad sam imala rak (4)

Mediha Selimović (52)

11.

RUJNA, 2017.

Kemoterapije su iza mene. Izdržala sam ih nekako. Ne ponovilo se. Objavila sam na Facebooku da sam dijagnosticirana i da se borim s „bolešću moje majke“.

Ja imam rak.

Nisam mogla izdržati pritisak dvostrukog života. U stvarnosti umirem, a virtualno nikad življa. Budem pogrešno shvaćena…

S druge strane, kad oko nas 20 ljudi zna da smo bolesni moramo računati s tim da to istovremeno sazna još najmanje 220. Ne prenose to ljudi iz zle namjere nego zbog vlastitog straha i panike.

Niko od nas ne zna tko je sljedeći. I valjda taj svoj strah dijele s onim tko im je „pri ruci“.

U Austriji svaka osma žena oboli od raka dojke. Uđite u neki tržni centar, tramvaj, autobus, masovno okupljanje – paradu i počnite brojati: jedan, dva, tri, četiri… osam.

Puno!

Ono što mi je najviše smetalo u svemu je to što sam shvatila da se čak i u ovoj „naprednoj“ zemlji bolest tabuizira, a tek kod nas na Balkanu. Shvatila sam da žene svoju bolest kriju iz raznih razloga.

Neke zbog poslodavaca, neke zbog okruženja u kojem je „biti bolestan“ jednako „biti manje vrijedan“ ili za neke žene „biti manje atraktivna“. Iako bolesne, žene se dodvoravaju standardima primitivne okoline, a često i jačanju imperijalizma u smislu:

– Ja sam za vrijeme svoje terapije radila! Nije to ništa.

Jako su me smetale sve te propisane igrarije i šablone. Bilo je to nabijanje kompleksa onim ženama koje kroz to ne mogu proći kao kroz gripu. Ili ići na posao.

“Jesam li se morala razboljeti da shvatim kome sam davala svoje povjerenje? Sebe? Svoj život? A nije trebalo!  Jesam, morala sam! Ovo nije bolest, ovo je opomena. Moj rak ima ime. Zovem ga OPOMENA.”

Ježila sam se od rečenice: – Možeš ti to! Mi smo jake žene.

Ja nisam. Dodijalo mi je da budem jaka i da tako olakšavam onima oko sebe. Ja sam obična žena koja je, eto, oboljela od raka dojke.

Još gore je bilo: – Samo misli pozitivno! Sve je u glavi!

Mi živimo floskule. Ne, nije sve u glavi! Ni u ishrani. Ni u čistom zraku.

A, posebno mi je teško bilo „boriti se“ i truditi se da budem „pobjednik“. Jer, tako gledajući oni koji se izvuku ispadnu pobjednici (borili su se),  a oni koji se ne izvuku ispadoše manje borci ili gubitnici.

Ne znam zašto sam uvjerena da su se najviše trudili i borili oni koji su ove bitke izgubili. I da u ovom slučaju pobjednika nema. Svi smo mi samo putnici koji koračaju…  osviješteno ili malo manje osviješteno. I svi mi koji smo se odlučili da ovo sve učinimo sebi, svom tijelu, svojoj obitelji učinili smo to iz čiste volje za životom. Ne zato što želimo biti nekakvi pobjednici.

I sama sam se pitala ponekad: Čemu? Zbog čega? Zašto?

A onda bih pogledala kći i unuku i pomislila: Nisam ih se nagledala! Želim još biti uz njih.

Zato sam se nakon nekoliko mjeseci oglasila i javno priznala:  

– Da, ja sam jedna od oboljelih od karcinoma. Dok pišem ovaj status ja drhtim, povraćam, imam proljev, krvarim iz nosa, nemam kosu i izgledam sablasno.

Tih nekoliko rečenica donijelo mi je veliko olakšanje u svemu ovome. Kao da sam skinula jednu tonu sa svojih leđa. I kao da sam tek tada ponovo stala iznad svoje bolesti te zatvorila put svim kalkulacijama, sumnjama i pretpostavkama onih koji su naslućivali da se sa mnom nešto događa i da polako umirem.

Negativna energija pretvorila se u pozitivnu. Odjednom sam imala osjećaj da uz mene stoji cijeli svijet, cijeli jedan kosmos i da nisam sama sa svojom kćeri, zetom, unukom i nekoliko prijatelja. Sve je lakše kad se podijeli. Pa, i bolest.

Jesam li se morala razboljeti da shvatim koliko sam ja, iz svog mraka, ipak bila dio ovog Univerzuma?

I koliko ljudi je odjednom bilo tu uz mene, kao uz nekoga koga oduvijek poznaju?

Jesam li se morala razboljeti da shvatim koliko ljudi nikada nije bilo uz mene iako sam ja slijepo vjerovala da jesu i da će uvijek biti tu – za mene?

Jesam li se morala razboljeti da shvatim kome sam davala svoje povjerenje? Sebe? Svoj život? A nije trebalo!  

Jesam, morala sam!

Ovo nije bolest, ovo je opomena. Moj rak ima ime. Zovem ga OPOMENA.

****

Kemoterapije su završene. Na odjelu me zovu „Frau Heftig“ (gospođa Žestoko). Odavno nisu imali nekoga tko je tako žestoko reagirao na kemoterapije.

Prije operacije me šalju na ultrazvuk.

Slaba sam. Mršava sam. Vrti mi se. Kći me vodi. Ulazi sa mnom u prostoriju. Doktorica opet kruži po desnoj dojci ultrazvučnom sondom kako bi odredila položaj i veličinu karcinoma poslije kemoterapija.

Traje jako dugo. Gledam u ekran. Gledam u kćerku. Ona se unijela u ultrazvučni aparat preko mog tijela, drži me za ruku. Lice joj se mijenja, ruka joj podrhtava. Oči joj sjaje.

U tom trenutku čujem glas doktorice koja govori:

– Nema ga! Nestao je.

Kao da mi nije bilo dovoljno to što sam čula pogledala sam u kći niz čije lice su opet slijevale suze.

– Nema ga! Mama, nema ga!

Iz mojih grudi se oteo krik. Pridigla sam se i počela po drugi put plakati s kćerkom.

Doktorica se nasmijala i rekla:

– Tako se radujem. Nisam navikla na suze radosnice u ovoj ordinaciji.

Pomislila sam: Ako ga nema… sve je gotovo. Ja sam završila.

Ne, to nije bio slučaj. Brzo su mi objasnili da je to sve čudesno i divno. Da nisu računali s tim, ali da operacija slijedi u svakom slučaju, a poslije i kompletan program zračenja i Herceptina kao imunoterapije do studenog 2017. godine.

– Ali, zašto? – upitala sam naivno.

– Zato što jedan karcinom od 2 centimetra proizvede dvije milijarde malignih stanica u organizmu. Kad se smanji na 0,1 mm, što ultrazvuk možda i ne može registrirati, to znači da u našem tijelu ostaje dva milijuna živih malignih ćelija. Iz tog se razloga tkivo u kojem je rak bio nastanjen mora otkloniti, pa poslati na analizu, baš kao što se mora otkloniti i prvi limfni čvor. Tek će patohistološki nalaz poslije operacije pokazati pravo stanje.

Onaj osjećaj prvobitne sreće je splasnuo.

Moram kroz sve… i moram pričekati da vidim jesam li pomilovana u konačnoj presudi.

Operacija se približavala i ja sam postajala sve nemirnija. U listopadu 2016. godine sam mislila:

– Samo da mi je doživjeti ožujak i operaciju!

U veljači sam mislila:

– Kako ću dočekati taj patohistološki nalaz? Postoji li neka anestezija kojom me mogu uspavati petnaest dana dok ne stignu rezultati tog nalaza?

 

****

Operirana sam. Probudila sam se iz narkoze.

Vidim kćer pored sebe. Vidim cvijeće. Vidim njezin široki osmijeh.

Vidim da sam dobro.

Pola sata kasnije u sobu je ušla kirurginja i rekla da je prvi nalaz koji se radi za vrijeme operacije pokazao da je sve u redu. Otklonjeni limfni čvor ne pokazuje maligne stanice.

– Ako to bude slučaj i s tkivom, vi ste pobijedili! Ozdravit ćete skroz.

Kći mi je rekla:

– Ti si za mene zdrava skroz. Ja to osjećam.

– Kako osjećaš?

– Ne znam. Osjećam već dugo.

Ne sjećam se jesam li ikada imala dužih 15 dana u životu. Često sam se budila oznojena, teško dišući i s mislima:

– Što ako?

Svoja unutrašnja previranja i prelome nisam pokazivala. Teško je bilo bilo kome tko me vidio, sreo, čuo ili čitao dokučiti što se stvarno odvija u mojoj duši.

Jer, ja sam jedna od onih žena koja redovno pada (oprave i fiktivno) ali ustaje. Koja se lomi u svoja četiri zida, a smeće izbacuje našminkana. Koja se smije. Koja se ne prenemaže. Koja ne kuka. Koja odrađuje i ima grižnju savjesti ako je kuća neuredna, ako posao nije završen, ako je netko u mojem  prisustvu gladan.

Mene su davno nekada naučili da je jedino tako ispravno. Pokazati se prema van u najboljem izdanju. I da dobrog čovjeka čini dobra žrtva za druge.

Sada znam da je to sve bilo pogrešno, ali napredak je i to što to sada znam. I što sam u svakom trenutku svoje bolesti bila svjesna stanja u kojem sam se nalazila.

I kad sam bukvalno umirala i kad sam se dizala.

Naučila sam osluškivati svoje tijelo. Ono je jako zahtjevno. I šalje signale koje mi preskačemo „u ime nečega“.  

Tijelo je zlopamtilo. Svaki taj preskočeni signal nam kad-tad naplati duplo. Možda i stostruko.

A ja sam preskakala i tijelo i dušu… godinama.

Dobro sam prošla. Čudo da već nisam umrla.

Bolest mi je otvorila oči, shvatila sam da sam se davala osobi koja to ne zaslužuje

Priča 26-godišnje djevojke kojoj je tek kada se suočila s mogućom dijagnozom raka limfnih žlijezda spoznala da se zaljubila u pogrešnu osobu.

Read More

Liječnici mi nisu vjerovali da imam rak (3)

Barbara je prošla već pet operacija, a u svojoj priči opisuje kako joj je bolest dala snagu koju nije mislila da posjeduje.

Read More

Liječnici mi nisu vjerovali da imam rak (2)

Nevjerojatna priča mlade žene koja je osjećala da ima rak, no liječnici joj nisu vjerovali sve dok nalaz nije pokazao da je bila u pravu.

Read More

Liječnici mi nisu vjerovali da imam rak (1)

Barbara je osjećala da ima tumor, no liječnik joj je rekao: – Gospođo, ako želite nove dojke za to postoje privatni plastičari.

Read More

Bolest nije kraj

O svojoj borbi s bolešću Enisa Zulović napisala je autobigrafsku knjigu “Bolest nije kraj” iz koje prenosimo odlomak.

Read More

Plakao sam kao dijete kad su mi rekli da Sandra neće dočekati jutro

Smijeh, ljubav i inat najbolji su recept za uspjeh.

Read More

Anđeli žive na Zemlji

Ovo je priča o životu i ljubavi temeljena na stvarnom događaju.

Read More

Dan kada se Lucija popela na dugu

Lucija mi je ostavila neopisiv dar. Ostavila mi je hrabrost i vjeru, otvorila mi je oči, pa sada više cijenim život.

Read More

Za mene je bolest bila samo san

Svatko dijagnozu prihvaća na svoj način. Ja sam istog trenutka kada mi je liječnica rekla da imam karcinom dojke utonula u san.

Read More

Ne moramo biti liječnici da bismo ljekovito djelovali na ljude

Budite ruka podrške ženama koje su oboljele od karcinoma, bolja je jedna ruka kada ste na dnu, nego stotinu onih što vas grle kad ste dobro.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama