Ono jednom kad sam imala rak (5)

Mediha Selimović (52)

12.

RUJNA, 2017.

Kad je bilo najteže nekako bih dogurala do dnevne sobe i sjela uz unuku. Nekada sam bila toliko slaba da ju nisam mogla uzeti u naručje. Ona je puzala po meni, vukla me za turbane na glavi, smijala se čim me ugleda, trzala nogicama, tražila me pogledom… virila je ispod mog kreveta, gugutala, punila me nekom vanzemaljskom energijom i snagom. Ona je sva mirisala na život. Na neku posebnost. Na dar božji.

Disala sam je.
Taj zaboravljeni glagol DISATI.
Često sam mislila da je ona, na neki nadrealni način, svjesna svoje misije.
Meni je Bog skoro istovremeno poslao i nju i dijagnozu.
Jednog raka da me ubije i drugog da me vadi. Moja unuka je horoskopski Rak.

*****
Patohistološki nalaz stigao je krajem ožujka 2017. godine.
Nema malignih stanica.
Kći ga je otvorila. Bilo je to naše treće zajedničko plakanje.
Ovo je trajalo najduže. Jecale smo opet. Nekakvi čudni krikovi i iz mojih i njezinih pluća.
I skoro isti… istog tona i istog intenziteta.
Dodatak tom nalazu bio je rezultat genetskog testiranja koje sam obavila u prosincu.

Moj karcinom nije genetski. Nije nasljedan i nije mi ga moja majka ostavila u amanet.
Zaradila sam ga sama sebi.
I nikome više.  
Ne znam može li se riječima iskazati to olakšanje koje sam osjetila čitajući te redove i rezultate genetskog testiranja.
To znači da ni ja svojoj kćeri i svojoj unuci u amanet ne ostavljam ovu opaku dijagnozu.
I da će se svijet i dalje okretati po principu: Eci-peci-pec… ti si mali Broj Osam.
Bože, ukini Broj Osam.
Poštedi mi djecu, poštedi sve ljude na ovom svijetu.
Ne postoji nitko da ga toliko mrzim i da mu želim da bude Broj Osam.

“Ova bolnica ima više od 80 paviljona. Pitam se što bi bilo kad bi ovi paviljoni progovorili. Što bi nastalo? Muk ili krik? Koliko sudbina je ovdje zapečaćeno? Ne onih koji su ovdje ostavili svoj život… nego onih koji su ih vani čekali.” 

****
Zračenja su prošla.
Predviđena je i brahiterapija. To je dodatno radioonkološko zračenje iznutra.
Brahiterapija je zahvat koji se radi pod punom narkozom.
Opet bolnica, opet onkologija, opet iste slike.
Gledam čovjeka u hodniku. Sjedi zavaljeno na stolici. Mlad je. Žena čuči i ljubi mu ruke.
On se pomalo naginje naprijed.
U jednom trenutku okreće glavu i pogled mu se susretne s mojim. Pretrnula sam.
Njegovo je lice sličilo na moje od prije nekoliko mjeseci. Bio je sivo-zelen s tamnim podočnjacima, natečen i dalek. Okrenula sam glavu na drugu stranu. Uplašio me taj pogled. Poznat mi je iz ogledala.
Nekoliko sati kasnije dok sam ležala u svojoj „šestici“ čula sam trku maratonskih koraka po hodniku.
Čula sam i zvuk EKG aparata, čula sam mnogo glasova.
Pokrila sam se prekrivačem po glavi. Disala sam duboko i ravnomjerno.
Kasnije je ušla medicinska sestra i rekla:
– Ode nam pacijent iz jedinice!
– Onaj mladi čovjek u bermudama što je danas sjedio na hodniku?
– Da, on! – odgovori.

Te noći sam sanjala korake. Tutnjalo je… Glasno.
Sljedećeg dana su me odvezli u operacionu salu. Rekli su mi da izaberem sebi neki lijep san.
Smijali smo se.
– Malo je lijepih snova bilo u mom životu. Nisam ja birala snove. Snovi su birali mene.
Tijekom bolesti sam mnogo sanjala. Uglavnom, teško. Sanjala sam i one ljude koje ne želim sresti u svom životu. Znala sam zašto su sada tu u snovima. Zato što imaju grižnju savjesti i zato što sam ja bila u njihovim. Igra nemirnog sna. Ne prihvaćam. Uvijek se okrećem i odlazim. Na peti… čak i u snu.
– Jeste li zamislili svoj san? – upita me anesteziolog opet.
Opet sam se nasmijala.
Poželjela sam sebi da ne sanjam onaj tutanj od sinoć i ono trčanje. Tuđe, kao ni svoje.
Iz narkoze sam se probudila s užasnim bolovima.
Dvanaest aplikatora ušlo je u tkivo na mjestu gdje je se nalazio rak i pomoću njih je to mjesto ozračeno još jednom iznutra. Naravno, sve se to ukloni za vrijeme narkoze, ali rupe i bol poslije aplikatora ostaju. I krvavi podljevi sa strane.
Boli me više nego što su me boljela ona dva reza poslije operacije. Ne mogu pronaći povoljnu pozu da zaspem. Budim se stalno i na kraju odlučim ustati i hodati.

Gledam kroz prozor. Ova bolnica ima više od 80 paviljona.
Pitam se što bi bilo kad bi ovi paviljoni progovorili. Što bi nastalo? Muk ili krik?
Koliko sudbina je ovdje zapečaćeno? Ne onih koji su ovdje ostavili svoj život… nego onih koji su ih vani čekali.
I moja sudbina je bila time određena. I moj otac se nije vratio s ovakvog jednog odjela.
Majka jest… ali samo zato da par godina kasnije umre na mojim rukama.
Sljedećeg dana imam dva razgovora: s onkologom i s radioonkologom.
Obojica su mi rekli da sam ja za njih izliječen slučaj.
Onkološki mi preostaje da primam herceptin/anti-tijela do studenog 2017. godine.
Radio-onkološki da dođem na kontrolu za tri mjeseca.
– Idite kući i pokušajte nas zaboraviti! – reče mi doktorica Lange na izlazu iz klinike, stišćući mi ruku.
– Hoću! – rekoh.
Zaboravljanje je moja disciplina. Jako sam dobra u tome.  
Vani je sjalo predivno svibanjsko sunce.
Bilo bi mi žao da nisam doživjela taj dan.
Suze su se u potocima slijevale niz moje lice.
Ovaj put sam plakala sama.
I bilo mi je svejedno što se svijet u krugu okreće i gleda me.
Moje suze – moja stvar!
Pošteno sam ih zaradila! Sama sebi, baš kao i onu dijagnozu.
Ono jednom… kad sam imala rak.



Bolest mi je otvorila oči, shvatila sam da sam se davala osobi koja to ne zaslužuje

Priča 26-godišnje djevojke kojoj je tek kada se suočila s mogućom dijagnozom raka limfnih žlijezda spoznala da se zaljubila u pogrešnu osobu.

Read More

Liječnici mi nisu vjerovali da imam rak (3)

Barbara je prošla već pet operacija, a u svojoj priči opisuje kako joj je bolest dala snagu koju nije mislila da posjeduje.

Read More

Liječnici mi nisu vjerovali da imam rak (2)

Nevjerojatna priča mlade žene koja je osjećala da ima rak, no liječnici joj nisu vjerovali sve dok nalaz nije pokazao da je bila u pravu.

Read More

Liječnici mi nisu vjerovali da imam rak (1)

Barbara je osjećala da ima tumor, no liječnik joj je rekao: – Gospođo, ako želite nove dojke za to postoje privatni plastičari.

Read More

Bolest nije kraj

O svojoj borbi s bolešću Enisa Zulović napisala je autobigrafsku knjigu “Bolest nije kraj” iz koje prenosimo odlomak.

Read More

Plakao sam kao dijete kad su mi rekli da Sandra neće dočekati jutro

Smijeh, ljubav i inat najbolji su recept za uspjeh.

Read More

Anđeli žive na Zemlji

Ovo je priča o životu i ljubavi temeljena na stvarnom događaju.

Read More

Dan kada se Lucija popela na dugu

Lucija mi je ostavila neopisiv dar. Ostavila mi je hrabrost i vjeru, otvorila mi je oči, pa sada više cijenim život.

Read More

Za mene je bolest bila samo san

Svatko dijagnozu prihvaća na svoj način. Ja sam istog trenutka kada mi je liječnica rekla da imam karcinom dojke utonula u san.

Read More

Ne moramo biti liječnici da bismo ljekovito djelovali na ljude

Budite ruka podrške ženama koje su oboljele od karcinoma, bolja je jedna ruka kada ste na dnu, nego stotinu onih što vas grle kad ste dobro.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama