Osmomjesečni sinčić najveća mi je snaga u liječenju

Petra Divković (26)

 

6.

SVIBNJA, 2018.

Već se dugo spremam svoje iskustvo podijeliti s vama, čitateljicama i čitateljima Nismo same, no imam tako malo vremena, i ne stignem pisati. U dobi od 25 godina, u šestome mjesecu trudnoće, otkriven mi je, naime, Hodgkinov limfom.

Na lijevom pazuhu iskočila mi je bila grbica, a nakon toga krenule su analize na toxoplazmu i koješta drugo, pa tako i punkcija koja je pokazala da je riječ o atipičnim stanicama, uključujući i Hodgkinov limfom. Možete misliti što sam o tome znala, ali zvučalo je ozbiljno. Malo sam istražila, i shvatila da svi moji simptomi upućuju na maligno oboljenje limfocitnog tkiva, a ekstripacija i biopsija su to i potvrdile. Na kraju sam u ruke dobila papir na kojem je pisalo da bolujem od Hodgkinovog limfoma. Hematologica je lagano udesno nakosila glavu i tužnog mi lica propćila: “Da, Hodgkin je”.

“Svaki dodir s mojim djetetom značio bi tada za mene smrt jer su mi leukociti bili na 0, 03, pa su liječnici donijeli odluku da ga ne smijem dirati. Naša je odvojenost trajala puna dva mjeseca.”

Petra Divković / Foto privatna arhiva

Bilo je to u svibnju 2017. godine. U riječkoj bolnici nisu znali što bi sa mnom pa sam punih mjesec i pol čekala da uopće sazovu konzilij. Već sam bila u šestom, pa u sedmom mjesecu trudnoće dok sam obilazila bolnicu i hvatala hematologe za rukav.

Nitko me više nije pregledavao. Prestali su pratiti i moju trudnoću. Raspitivala sam se po udrugama što da radim. Na internetu sam pronašla adrese liječnika u Zagrebu i poslala im e-mailove s pitanjem što da radim. Nisam znala kakva je bolest rak. Znala sam samo da većina ljudi umire od nje. A moja je jedina želja bila donijeti na svijet živo i zdravo dijete.

Na moj e-mail odgovorio je jedan divan hematolog, prof. dr. Igor Aurer,  i pozvao me da hitno dođem u Zagreb na pregled. Zatražio je da obavim magnetnu rezonancu, jer to je bila jedina pretraga koju sam smjela napraviti u trudnoći, a potom me poslao kući dok ne stigne nalaz.

Po povratku u Zagreb predao me prim. dr. Sandri Bašić-Kinda, koja je nakon što me pregledala zaključila da je dio tkiva zahvaćen bolešću enormno velik te da je moje stanje loše pa je savjetovala hitan porod.

Na KBC-u Zagreb 26. srpnja 2017. porodili su me liječnici iz Petrove. Porod je bio jako težak. Plod star 34. tjedna doslovce su čupali iz mene, a kako je bio jako visoko položen, na porodu sam zaradila i pneumothorax. Mom su pak sinčiću pukla pluća, mozak mu je prokrvario, a zaradio je i infekciju CMV-om (što je kod novorođečadi rizično po život, a u blažem obliku mogu izgubiti sluh ili vid). Cijepili su ga nakon 14 dana, a nakon toga je dobio i sepsu.

Za to vrijeme ja sam ležala u sobi s transplantiranim pacijentima i pila lijek koji je trebao prekinuti dotok mlijeka. Nisam mogla stati na noge pa su me divne sestre s odjela intenzivne njege u kolicima vozile na Odjel neonatologije, na kojem je ležala moja beba. Nekoliko dana prije prve kemoterapije otpustili su me iz bolnice. Otišla sam k poznanici u Veliku Goricu jer nisam imala drugu soluciju. Odmah mi je bilo jasno da ćemo bebač i ja, kad iziđemo iz bolnice, morati naći neki stan za nas dvoje i dovesti u Zagreb moju mamu koja će se brinuti o nama.

Vani je bila iznimno visoka temperatura, a ja na 180 mg kortikosteroida, dva puta na dan. Moje je tijelo počelo izbacivati unutarnje šavove kroz veliki carski rez koji je i danas ogroman. Prvu kemoterapiju, koja je trajala osam dana, primila sam 9. kolovoza. Onda me u jednom trenutku samo presjeklo. Završila sam na Hitnoj pothlađenog tijela, a potom na hematologiji. Sestre na odjelu bile su sve jedna draža od druge, ali situacije na ležajevima oko mene… Uf, strašno!

Kortikosteroidi su me uništavali, srce mi je tuklo, noge oticale, nisam dobro vidjela, ali i na moje inzistiranje liječnici me nisu htjeli skinuti s lijeka. Došlo je vrijeme da primim i drugu kemoterapiju. Srećom, s godišnjeg se vratila moja liječnica i po izgledu mojih očiju shvatila da imam tahikardiju. A kada mi je vidjela zube, skinula me s kortikosteroida brzinom munje. Toliko brzo da sam četiri dana imala temperature, grčenje tijela i bolove u svakoj kosti. Da, imala sam tjelesne krize! Nakon druge kemoterapije, a moram napomenuti da se radi o eBEACOPP-u koji je stravičan, ponovno sam završila na Hitnoj s visokom temperaturom i gnojnom upalom nožnih prstiju.

I tako je to teklo s kemoterapijama. Moje dijete i ja dane smo provodili na Rebru. Ja primajući kemoterapiju i boreći se s njezinim posljedicama, a moj pilić na Odjelu neonatologije, u inkubatoru, spojen na sve moguće žice i cijevi. I onda su me jednoga dana nazvali i rekli mi da ne smijem više blizu djetetu. Dijagnosticirali su mu rezistentni acinetibacter baumani. Tražili su da moja mama, koja je dala otkaz na poslu i iz Rijeke se preselila u Zagreb, dođe i uzme dijete iz bolnice. Procijenili su da će se ono bolje razvijati u kućnom okruženju. Za mene, kojoj su u tom trenu leukociti iznosili 0, 03, svaki bi dodir s mojim djetetom značio smrt pa su liječnici donijeli odluku da ga do daljega ne smijem dirati. Naša je odvojenost trajala puna dva mjeseca. Za to vrijeme mene su stavili na jednu puno lakšu kemoterapiju. I onda je došao i taj trenutak. Rekli su mi da ga sad smijem dirati. Počela sam ga držati u naručju, učiti da je to moja beba, i njega privikavati na sebe.

Nakon što sam prošla zračenje, u veljači ove godine vratila sam se u Rijeku. Potpuno drukčijeg pogleda na svijet i ljude oko sebe. Danas živim jedan potpuno novi život, okružena nekim novim ljudima. Za mnoge meni bliske ljude ovo što mi se dogodilo bio je velik pritisak i jednostavno su nestali iz mog života. Istodobno, neki su drugi ljudi, od kojih nisam očekivala potporu, ušli u moj život. Kao da su pali iz vedra neba. Trudila sam se biti maksimalno pozitivna, stalno sam se smijala.  Na hematologiji sam upoznala predivne sestre i liječnike koji su vrijedni svakog divljenja, a stekla sam i neke nove prijatelje. Upoznala sam divne žene, a s nekima od njih sklopila i divna prijateljstva.

Oko smještaja u Zagrebu pomogla mi je, primjerice, osoba koju do tada uopće nisam poznavala, No ona je bila toliko divna da je sve organizirala oko mog smještaja. Jednom riječju, spasila me. Ali ne samo ona. Uključilo se i puno drugih dobrih ljudi.

Moja borba još nije gotova. U svibnju me čeka PET/CT.  Sada živim dan po dan! Ponekad je teško, budem usamljena pa plačem. Glavom mi prođu slike svega što sam proživjela. S druge strane, zahvalna sam na prilici da se borim za život. Znam da neki ljudi ne dobiju tu priliku. Cijenim svaki dan, svaki tren, svaki udah i svaki treptaj! I toliko želim i volim ovaj život! Treba me moj sinčić, koji sada ima osam mjeseci, i dobro se razvija. On mi je najveće veselje i najveća snaga u mom liječenju.

 

Goranka Perc: Hodam za sve žene oboljele od raka i ostvarujem svoj san!

Nakon što je odhodala polovicu puta hrabra Goranka Perc osjećala se kao da je osvojila Oscara. Što će tek biti kada stigne na cilj?

Read More

Goranka Perc: U prvih tjedan dana Camina propješačila sam 221,67 kilometara za svaku od vas!

Goranka će preći 800 kilometara dug Put svetog Jakova za sve žene oboljele od raka. Detalje Gorankinog puta pratite na našoj FB stranici.

Read More

Ruže rastu iz trnja (kako pričati s ljudima koji imaju dijagnozu)

Ponekad nam i pristup pretjerane obzirnosti ide beskrajno na živce.

Read More

Bolesna pohodi – telefonom

Jagoda Prebeg na duhovit način opisuje kako najčešće izgleda briga obitelji i prijatelja za oboljele.

Read More

Buen camino, Goranka!

Za sve nas Goranka Perc kreće na Camino de Santiago – put dug 800 kilometara propješačit će u majici Nismo same.

Read More

Život je vječito vraćanje na početak…

Naša autorica Nataša Petek nedavno je ponovno završila u bolnici, na odjelu na kojem je ležala i 2013. kada su je pripremali za operaciju.

Read More

Tužna sam jer nisam uspjela nagovoriti brata da i on posjeti liječnika

Milena Tomljanović o iskustvu prvog pregleda nakon liječenja od raka debelog crijeva koji joj je dijagnosticiran u dobi od svega 44 godine.

Read More

Ti ne plačeš, ti to možeš!

Sa svojih 29 godina, i najviše radi svoje dvoje djece od šest i devet godina, Sanja je odlučna izdržati sve da izliječi rak vrata maternice

Read More

Ponekad mislim da je Marija umrla od tuge za kosom

Kada je prvi puta oboljela od Ne-Hodgkinovog limfoma Jagoda je imala 37 godina i teško je podnijela gubitak kose.

Read More

Imala sam sreće…

Martina je sa svega 15 godina prošla šest kemoterapija, 23 godine bila je zdrava, a onda joj je ponovno dijagnosticirana maligna bolest.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama