Ples tužnih marama

Tin Prpić 

14.

PROSINCA, 2019.

Kad borba s malignom bolešću voljene žene dotakne umjetničku dušu, nastati može pravi vrtlog neobičnih priča. Objavljujemo jednu od onih što ih je u takvim trenucima ispisao Tin Prpić, profesor u Prvoj ekonomskoj školi u Zagrebu. 

Jezoviti labirinti  skrivali su mjesto na kojem su se miješali život i smrt, nadanja i izgubljenost, kaotični žamori, plač, poneki smijeh i teški, ustajali zrak.  Iz naizgled obične sobe, u koju se ulazilo kroz još običnija bijela vrata, stalno je izlazio on, kao nervozni patuljak koji traži izgubljenu svjetiljku. Ta bijela vrata koja je stalno otvarao nervoznim pokretima ruku više su bila siva nego bijela. Možda zbog spremačica koje ništa ne rade? Da su ih oprale, bila bi kao prvi snijeg na netaknutome mjestu.

Oronule sjedalice blijedih boja idealno su se uklapale u taj prostor dajući mu dodatnu ružnoću. Na njima su sjedile gracije različitih godina. Svaka od njih bila je lijepa na svoj način. Jedna koja se uvijek skrivala iza raspadnute grdobine od romana neutješno je plakala, a imala je usnice stvorene za smijeh. Druga, iz sredine reda, imala je božanske ruke, kao stvorene za prebiranje po harfi.  I ona bi od vremena do vremena zajecala. Treća, utopljena u masi, skrivala je u knjigu zarazno romantičan pogled, ali nije mogla sakriti tihi plač.

“I ove gracije s maramama su neustrašive ratnice koje će na kraju, iako prepune rana, biti pobjednice, opet lijepe kao nekada. Njihove kose i frizure, crvene, plave i žute, čulno će vijoriti na vjetru koji će samo za njih puhnuti s najvećih vrhova. Ponovno će zaigrati radostan ples umjesto plesa tužnih marama.”

Kamo god se Srebrni okrenuo, oplahnula bi ga skrivena ljepota okaljana kužnim blatom. Onaj neurotičar u bijeloj kuti neumorno je zujao kao navijeni dječak s velikim ključem u leđima. Nakaradno crno obojene kose više je sličio na slamnato strašilo nego na čarobnjaka koji svojim kemijama spašava živote. Mora mu se priznati da je među gracije unosio vedru živost i neopisivu nadu. Čak i njegov mrki pogled bio im je melem za tek otvorene rane.

Kad god bi se pojavio, gospodične i gospođe, poput blagotvornih valova, nadovezivale su se jedna na drugu:  – Ja sam čula da je jednoj od nas produžio život za trideset godina. Ili: – A ja sam čula da on sam miješa te kemikalije koje ostavljaju glavu na ramenima…, čulo se iza njegovih leđa. Netko neupućen pomislio bi da je u pitanju novopečena filmska zvijezda, a zapravo je bila riječ samo o doktoru.

Sve je tu bilo svakodnevno, i sve je išlo svojim tokom, i sve je već bilo viđeno. Soba prepuna ženskih voštanih figura s osmijesima tužnih klauna, on u bijeloj kuti kao navijeno kolo, mirisi kemije, mirisi crnila i ništavila. – Hajdemo, vi ste sljedeća? ona je sljedeća? ili ona? – kreštav glas parao bi prostor očicu po očicu.

Srebrni se zavukao u zid iza ormara kao macaklin koji ne svijetli, ali neprimjetno nestaje. Neprestano mu se činilo kako luta mračnim hodnicima tražeći Arijadninu nit, u potpunoj tami i mraku. Iznenada, kad je postajalo sve beznadno, pred njegovim su očima zavijorile šarene marame. Sličile su onima s  najviših vrhova svijeta, crvene kao krv andaluzijskih bikova, žute kao ljupke narcise i morski plave. Krasile su glave gospođa ispijenih očiju, ukrašavale njihova lica. Na njihovim glavama sjali su buketi, ruže su ponosno isticale ljepotu i mogle biti šarmantni ukras željeznom gorostasnom tornju koji je  veselo pjevušio šansone s druge glave. “Pozdrav iz Istanbula” ili “Ti si moja Minny!” s velikom crvenom mašnom nasred marame. 

Posve iznenada Srebrnom je u društvo došla njegova stara pokvarena mašta. Naprosto je obožavao tu damu, njezina erotičnost davala mu je smisao, a pred očima su mu počele letjeti gole ljepotice, svaka sa svojom maramom, a on isprepleten s njima u najljepšem haremu Granade. Bile su za njega božanstveno zavodljive nezasitnice iz škakljive priče. Kasnije, kad su te marame postale prošlost, bilo  mu je žao što onda nije znao da je među njima cijela horda Amazonki. Jer pročitao je u požutjelim knjigama da su Amazonke bile proždrljive u ljubavi, muškarce su doživljavale kao ratni plijen, neustrašive ratnice bez izgubljene bitke.

I ove gracije s maramama su neustrašive ratnice koje će na kraju, iako prepune rana, biti pobjednice, opet lijepe kao nekada. Njihove kose i frizure,  crvene, plave i žute, čulno će vijoriti na vjetru koji će samo za njih puhnuti s najvećih vrhova. Ponovno će zaigrati radostan ples umjesto plesa tužnih marama.

Cijeli prizor neočekivano je začinio Okatin sočan poljubac. S maramom na glavi izgledala je kao nestašna curica  koja se s košaricom uputila baki.

– Idemo dalje… – zapištao je metalni glas. Tako je i bilo.

Okata i Srebrni zagrlili su se osmijesima koji su budili nadu, zaplivali ljudskom rijekom i krenuli dalje. 

 

Ples tužnih marama

Kad borba s malignom bolešću voljene žene dotakne umjetničku dušu, nastati može pravi vrtlog neobičnih priča. Objavljujemo jednu od onih što ih je u takvim trenucima ispisao Tin Prpić.

Read More

Mojoj Katarini

Danas je blagdan Svih svetih, dan kada se prisjećamo najdražih osoba koje više nisu među nama.

Read More

Trenutci

Život čine male stvari: trenutci sreće, ljubavi, životne radosti… Najčešće toga postanemo svjesni tek kada se razbolimo.

Read More

Uspješno sam porodila životno ugroženo djetešce, a to je i meni spasilo život

Ne propustite inspirativnu priču ginekološke onkologinje Sandre Radović, zaposlene u KBC-u Sestara milosrdnica, koja je cjelokupno liječenja provela – radeći.

Read More

Moja priča

Nakon što je oboljela od raka dojke, Bori Halom, dizajnerica cvijeća iz Budimpešte, osnovala je udrugu za informiranje o raku dojke.

Read More

Heroji su među nama

Nikolina Popović ostala je bez roditelja, a onda je u 26. godini i sama oboljela od raka dojke. Danas piše blog i inspiracija je mnogima.

Read More

Dobrota raste dijeljenjem

PRIČA KOJU MORATE PROČITATI: Dirljiva ispovijest naše heroine Ivanke Nikolić o tome što za nju znači usluga taksi prijevoza na kemoterapiju.

Read More

Prije tri godine mislila sam da više nikada neću vidjeti svoju djecu, a sada ću postati baka!

Moreni Škorić su u svibnju 2016., u razmaku od svega nekoliko dana, dijagnosticirane dvije vrste tumora: rak dojke i rak debelog crijeva.

Read More

Govorili su mi da sam zdrava, a u meni je tinjao rak

Kada je saznala dijagnozu Evu je mučilo samo jedno pitanje: Kakav je to rak koji je za dvije godine s četiri milimetra narastao na 18!?

Read More

Živjeti život bez straha

Alexandri je karcinom dijagnosticiran na 33. rođendan, a svima nama i svojoj trogodišnjoj kćerkici savjetuje: Budite sebi na prvom mjestu!

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama