Prije tri godine mislila sam da više nikada neću vidjeti svoju djecu, a sada ću postati baka!

Morena Škorić

2.

LIPNJA, 2019.

Moreni Škorić su u svibnju 2016., u razmaku od svega nekoliko dana, dijagnosticirane dvije vrste tumora: rak dojke i rak debelog crijeva.

 

Dijagnoza

C18.0 zloćudna novotvorina cekuma

C50.9 multicentrični karcinom lijeve dojke

U otpusnom pismu piše: „Bolesnica je primljena zbog simultanog operativnog liječenja dijagnostičkom obradom dokazanog multicentričnog karcinoma lijeve dojke (carcinoma lobulare invasivum mamae sinistrae pT2m) i adenokarcinoma cekuma(adenocarcinoma colona pT3, DukesB).“

Dijagnoze sam dobila u svega nekoliko dana, od jednog petka, 6. svibnja 2016. za dojku, do jednog ponedjeljka, 9. svibnja 2016. za rak debelog crijeva.

Ostala sam bez zraka, dvaput. Umrla sam, dvaput.

Taj me petak, nakon obavljene mamografije, doktorica pozvala u ordinaciju. Bila je ozbiljna, gledala je u ekran novi nalaz, gledala je stari nalaz.

“Morate se hitno javiti kirurgu, imate karcinom dojke“, rekla je kratko bez okolišanja.

Išla sam ulicom i gušila se, knedla u grlu me gušila, osjetila sam kako su mi suze zamutile pogled.

U ponedjeljak me je, nakon pozitivnog hemokult testa, čekala kolonoskopija. Vidjela sam ga na ekranu, crn, mračan, rak.

Doktorica je rekla: „Žao mi je, rak je, učinit ću biopsiju, ali već vidim da je karcinom.“

Opet sam išla ulicom i opet se gušila, opet sam plakala.

Kako se meni to moglo dogoditi? Opterećene sam obiteljskom anamnezom, stalno sam išla na redovite preglede… kako, zašto? Mozak mi je vrtio, unazad, unaprijed, kada, kako?

Imam dva registratora puna nalaza i mišljenja… Otvaram ih samo prije kontrola. Uznemire me. Otvaram ružna sjećanja koja mi se čine desetljećima unazad. Još uvijek me stisne u grlu kada vidim one prve nalaze.”

Morena Škorić / Foto privatna arhiva

S nalazima sam se javila kirurgu i krenula s pripremama za operaciju. Moji su nalazi prezentirani na liječničkom konziliju i čekala sam da mi jave termin. Naime, moji su se liječnici konzultirali s kolegama iz drugih bolnica jer u Rijeci prije mene nisu imali takav slučaj. Konačno je odlučeno da će sve obaviti u jednoj operaciji.

U međuvremenu sam se organizirala (oduvijek sam organizirana) tlocrt-nacrt-bokocrt, nema iznenađenja, znam tko mi je neprijatelj, znam što mi je činiti.

Imam policu osiguranja koja uključuje drugo liječničko mišljenje i liječenje u inozemstvu, s dobrim pokrićima. Prijavila sam osigurani slučaj i krenula u proceduru.

Suprugu sam sve izdiktirala: što ako ishod bude ovakav ili onakav… ako bude loša prognoza… ako ne preživim… ako preživim…

Djeci prije operacije ništa nisam rekla.

Brinula sam se i tugovala u sebi.

Dočekala sam termin operacije: 9. lipnja 2016. Odstranjeni su mi lijeva dojka i 30 cm debelog crijeva, na desnoj strani. Kada se gledam gola, sva sam na ožiljke i ožiljčiće. Tamo gdje je nekada bila dojka sada je velika “stonoga“, a imam i male “stonogice“, od laparoskopije. Sve su to moji podsjetnici, moje stonogice.

Povratkom iz bolnice nastavila sam s traženjem drugog liječničkog mišljenja. Išla sam na patologiju po svoje tumorske kockice i zajedno ih, sa svim nalazima i CD-ovima, poslala na procjenu.

Prošla sam BRCA testiranje, Oncotype DX, Levels of FSH, MLPA metodu, itd…

Moje su tumorske kockice putovale u Madrid, Boston, Amsterdam, i natrag k meni.

Više ni sama ne znam što sam sve iskontrolirala dok ne pogledam sve te nalaze i mišljenja.

Konačno, drugo liječničko mišljenje i prvo mišljenje moje onkologinje bili su potpuno identični. Nikakvo zračenje ne bi imalo smisla, samo kemoterapija u tabletama. Istovremeno sam, radi hormonskog tumora na dojci, primala i injekcije koje su me uvele u menopauzu. Nakon kemoterapije riješila sam i pitanje histerektomije i ovarijektomije.

Temeljem police bilo mi je ponuđeno liječenje u inozemstvu, ali nisam ga prihvatila. Ostala sam kod kuće. S mojom obitelji. Moja onkologinja je potvrdila da bih istu terapiju koju sam dobila u Rijeci dobila i u nekoj drugoj klinici. Samo bih tamo bila sama. Ovdje nisam bila sama.

Policu i dalje imam, nastavila sam je plaćati… nikad se ne zna… dugo ću još poživjeti.

Nije mi otpala kosa, ali mi je otpala koža na stopalima, crvenjeli su mi se dlanovi, ipak sam u šest mjeseci popila više od tisuću tableta. I cijelo sam to vrijeme radila. Mjesec i pol dana nakon prve operacije vratila sam se na posao, bilo je ljeto 2016.

Ujutro doručak, pa osam tableta, pa šminkanje i oblačenje i na posao. Navečer, iza jela, devet tableta, mazanje stopala kremom i na spavanje.

Smiješno mi je sada kad se sjetim kako su mi svi govorili kako sam super i kako dobro izgledam, a kad pogledam neke slike sama sebi izgledam nekako „ugašena“. Ali, moram priznati, iako mi ponekad nije bilo lako, spasio me je taj izlazak iz kuće, taj odlazak na posao, radila sam, živjela, pila kave s kolegicama, smijala se.  

Ja se jako volim smijati. Jako volim živjeti.

Imam dva registratora puna nalaza i mišljenja, CD-ova, pa onih malih crnih slikica od ultrazvuka (nikad ih nisam kužila, čak ni u trudnoćama nisam vidjela gdje je ta moja beba).

Otvaram ih samo prije kontrola. Uznemire me. Otvaram ružna sjećanja koja mi se čine desetljećima unazad. Još uvijek me stisne u grlu kada vidim one prve nalaze, neki strah me obuzme i stisne me u grlu. Prođe me neka tjeskoba, neka neizvjesnost.

Neki su dan prošle tri godine od dijagnoza, još koji dan i bit će tri godine od operacije.

U nalazu drugog liječničkog mišljenja piše:

„Iako se pacijentici M.S. teško nositi s dvije maligne bolesti u isto vrijeme, obje su, na sreću, otkrivene i liječene u ranoj fazi. Stoga bih se pridržavao programa za liječenje, održao pozitivan stav…“.

Održavam pozitivan stav.

U međuvremenu, u mom se životu svašta dogodilo. Moja najmlađa kći, Lina, lani je upisala studij farmacije u Trstu. Edda, moje srednje dijete, iste je te 2016., kada sam se razboljela, otputovala na studij u Ameriku. Upisala je International Bussines i evo je, već je dala treću godinu, a ima izvrsne rezultate i u plivanju. I Luka, moj prvorođeni, on se ženi za mjesec dana, imat će i on svoju obitelj i na ljeto će postati otac.

Nekada, za vrijeme bolesti, nakon operacije, dok sam ležala u krevetu, mislima sam lutala u budućnost, zamišljala razne situacije i događaje. Pitala sam se hoću li doživjeti ovo ili ono. Evo, polako sve to i doživljavam.

Tu je i moj Davor, moj suprug, cijeli život je tu uz mene, sa mnom. S njim nisam sama. On je kroz moju bolest bio moj pozitivan stav. Kada sam klonula i brinula, on je bio tu. Nekad mi je išao na živce koliko je bio pozitivan. Kada se nisam mogla ustati, on je bio tu da me digne, da me okupa, počešlja, nahrani, da sa mnom satima priča o mojoj bolesti, o liječenju, o prognozama, o mojim strahovima i nikad mi nije rekao koliko se on tada prestrašio, a znam da jest. Nije mi to morao reći, ja sam to vidjela u njegovom pogledu.

Ponekad se prisjetimo tih dana, trenutaka, neke ordinacije, nekih pacijenata koje smo tada upoznali po istoj muci, nekih bolničkih soba…

Dobro je sjećati se tih stvari, ma koliko neugodne bile, jer samim time što je sad sve u redu ponovim sebi da je važno imati i zadržati pozitivan stav. Važno je zatvoriti registrator sjećanja i nalaza na šest mjeseci, na godinu dana, do sljedeće kontrole.

Pregledavajte se, idite redovno na kontrole, stići ćete na vrijeme napraviti nešto za sebe, mislite na sebe i na svoje zdravlje i na dugi život koji svi želimo proživjeti.

Ja sam stigla na vrijeme i živim život s osmijehom na licu!

Heroji su među nama

Nikolina Popović ostala je bez roditelja, a onda je u 26. godini i sama oboljela od raka dojke. Danas piše blog i inspiracija je mnogima.

Read More

Dobrota raste dijeljenjem

PRIČA KOJU MORATE PROČITATI: Dirljiva ispovijest naše heroine Ivanke Nikolić o tome što za nju znači usluga taksi prijevoza na kemoterapiju.

Read More

Prije tri godine mislila sam da više nikada neću vidjeti svoju djecu, a sada ću postati baka!

Moreni Škorić su u svibnju 2016., u razmaku od svega nekoliko dana, dijagnosticirane dvije vrste tumora: rak dojke i rak debelog crijeva.

Read More

Govorili su mi da sam zdrava, a u meni je tinjao rak

Kada je saznala dijagnozu Evu je mučilo samo jedno pitanje: Kakav je to rak koji je za dvije godine s četiri milimetra narastao na 18!?

Read More

Živjeti život bez straha

Alexandri je karcinom dijagnosticiran na 33. rođendan, a svima nama i svojoj trogodišnjoj kćerkici savjetuje: Budite sebi na prvom mjestu!

Read More

U obitelji poznate novinarke pet je žena oboljelo od raka dojke zbog čega razmišlja o preventivnoj mastektomiji

Tanja Rudež upozorava da je petogodišnje preživljenje žena oboljelih od raka dojke 96 posto, ako se rak otkrije u početnom stadiju.

Read More

Ispovijest hrabre Božene Dujmović o borbi s karcinomom jajnika: Nakon 62 kemoterapije, snaga je još uvijek tu!

Tijekom pet godina borbe s rakom jajnika Božena Dujmović primila je četiri linije kemoterapije, ukupno 62 kemoterapije.

Read More

Živite život živeći trenutak!

Našoj autorici Sunčici Kunić prošle su točno dvije godine od dijagnoze. Ovo je njezina poruka svima koji se bore s malignom bolešću.

Read More

Sisa, polsisa, fejksisa i bezsisa/Povijest moje desne dojke

Ne propustite priču naše heroine koja se pet puta borila s rakom dojke o tome kako ju je bolest natjerala da voli sebe i svoje tijelo.

Read More

Valentinovo za mene više nije tako romantično. Na taj su mi datum prije dvije godine rekli da imam rak!

Ranka Carević imala je 36 godina kada su joj dijagnosticirali malignu bolest. Bilo je to točno na Valentinovo…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama