Punoljetna sam i dalje mogu sama

Ljiljana Pranjić

28.

RUJNA, 2018.

Danas je 28. dan mjeseca rujna, rođendan mojoj mami. Tog sam joj dana prije 18 godina za rođendan „poklonila“ odlazak na operaciju. Kao da je mojoj mami trebao dodatan razlog za brigu. Ona brine i kad samo putujem na more. A te sam joj godine „poklonila“ baš pravi razlog za brigu.

Dana 28. rujna 2000. godine otišla sam na operaciju pomične tvorbe u dojci. Bila je veličine badema i nitko nije sumnjao na rak. Imala sam 33 godine i cijeli je svijet bio moj. U mojoj obitelji nije bilo raka, ja sam uvijek bila zdrava, godinama prije operacije nisam imala ni gripu. Rak, smrt, bili su pojmovi iz filmova, nešto što znam da postoji, ali mi je strano i daleko poput Velikog kineskog zida. Ili one statue na Uskršnjim otocima. Nešto što postoji daleko od mene i sa mnom nema veze.

Na operaciju sam otišla bezbrižna. Kad sam se probudila iz anestezije, u sobu je ušao kirurg. Bio je ozbiljan, nekako svečan. Rekao mi je: „Nalaz je, nažalost, pozitivan“. Iz njegovog sam držanja zaključila da se dogodilo nešto loše, no ne i iz njegovih riječi. Riječ „pozitivno“ do tada je za mene imala isključivo pozitivno značenje. No, tog sam dana ušla u svijet u kojem je pojam „pozitivno“ negativna pojava.

“Nakon 18 godina borbe najbolja sam verzija sebe i znam da za to mogu zahvaliti svojoj bolesti, svom strogom učitelju.”

Ljiljana Pranjić / Foto privatna arhiva

Danas obilježavam 18 godina od prve operacije. Osamnaest  godina suživota s bolešću. Ako je 2000. godine moja bolest bila „beba“ onda su 2009., 2012. i 2014., godine u kojima se bolest vraćala, bile tinejdžerske krize! U dobi od devet, 12 i 14 godina, moja se bolest bunila, imala je ispade, pokazala se kao prava razmažena tinejdžerica. Posljednje četiri godine sve je bilo mirno, mislila sam da se moja tinejdžerica smirila. Ali, ovog me ljeta odlučila testirati još jednom. Još se oporavljam od posljednje operacije. Ipak, ovaj njezin posljednji  ispad bio je nešto blaži, manje agresivan. Moja se tinejdžerica smiruje?

Možda sam pretjerala s personifikacijom moje bolesti, učinila sam je skoro pa simpatičnom, a nema ništa simpatično u jednom, drugom… petom raku. Činjenica jest, ipak, da sam ja uz svoju bolest rasla.

Kada sam se razboljela prvi put, ništa nisam znala ni o sebi ni o životu. Bolest nije blaga i draga učiteljica. Ne. Rak je strog učitelj kojeg ne volimo kada nam predaje. Ali, baš kao što smo nakon deset godina zahvalni onim učiteljima koji su bili jako zahtjevni, tako sam i ja zahvalna svim mojim rakovima. Sa svakim sam rasla i sazrijevala.

Najviše se volim usporediti s glavicom luka. Sa svakim povratkom bolesti s mene su opadali vanjski, nepotrebni, suhi slojevi, a ostajala je ona sočna sredina luka, ono najvažnije, ono bez čega ne možemo napraviti većinu dobrih jela.

Nakon prve bolesti postala sam opsjednuta zdravim životom. Redovito sam vježbala, zdravo se hranila, koristila organske namirnice i izbjegavala šećer. Nekoliko godina u sebe nisam unijela ni zrnce šećera, direktno, indirektno, skriveno. Svu hranu kupovala sam na tržnici, u dućanima sam svaku namirnicu prevrtala i namršteno čitala i ona najmanja slova tražeći da slučajno ne sadrže dodatni šećer ili neki gadni E.  No, bolest se vratila.

U retrospektivi, u silnoj želji da živim zdravo, samoj sebi nabila sam puno više stresa no da sam jela što mi je srce htjelo i preskočila koji sat joge.

Sljedeća faza bio je „rad na sebi“. Kopanje po sebi uz razne metode i učitelje, preispitivanje i proučavanje svih bliskih odnosa. Otpali su mnogi toksični ljudi. Sve sam „znala“, sve sam „shvatila“, sve mi je bilo jasno. No, bolest se opet vratila. Od svih mojih rakova, najteže mi je pao treći rak. Ništa od onoga u što sam vjerovala odjednom više nije imalo smisla. Nisam imala ni jednu čvrstu točku na koju bih se oslonila. Izgubila sam vjeru u smislenost postojanja. Osjećala sam se kao da padam u crnu rupu. I padam, padam… danima, tjednima, stoljećima, u duboku provaliju koja nema dna.

U jednom sam trenutku dosegnula dno. Danima sam sjedila na tom virtualnome dnu prazna i jadna. Jednoga dana samo sam se ustala i počela slagati svoje cigle, ponovno se izgrađivati.

U raku broj tri već sam imala pomoć svog učitelja Brune Šimleše. On me vodio i usmjeravao. U svijetu duhovnosti Bruno je onaj koji vam ne daje ribu, on vas uči kako da sami ulovite ribu.

U raku broj tri moje je srce počelo rasti, preplavila sam ga zahvalnošću i ono je jasno osjećalo ljubav prijatelja koji su mi pomagali: kuhali su, vozili, šetali, mazili, ‘reikirali’ me. Bila sam kao bubreg u loju. I čudila se tomu kao pura dreku. Zašto su svi ti divni ljudi tu za mene? Kako je to moguće? Čime sam ih zaslužila?

Rak broj četiri najbrže se vratio. Jedva sam se vratila na posao, a već nakon nekoliko mjeseci pojavile su se nove metastaze. Plakala sam i kroz jecaje sama sebi govorila: „Do sada je za tebe sve bilo savršeno. Ne znam koja je to lekcija koju moraš naučiti, ali znam da će biti dobra za tebe“.

I bila je, kao i svaki put. S rakom broj četiri počela sam prihvaćati svoju vrijednost, svoju unikatnost, svoju ljubavnost, svoj doprinos svijetu i Svemiru.  

Nakon tri i pol godine terapija pametnim lijekovima u Splitu, nakon tri i pol godine stalnih odlazaka u Split, po buri i snijegu, po kiši i u ljetnoj špici, ljetos su se pojavile metastaze. Pojavile su se na istom mjestu kao i prije četiri godine.

Suze, psovanje i onda mir. Shvatila sam da vjerujem svom divnom onkologu. Znam da će on za mene okrenuti brda i doline i naći terapiju za mene. Vjerujem i u svog kirurga. Znam da će izrezati sve i zašiti filigranskim vezom. Vjerujem i u svoje prijatelje, svoje anđele. Pokazali su i dokazali da se na njih mogu osloniti. Vjerujem i u sebe. Vjerujem u svoju dobro posloženu glavu. Mogu ja to. Stisnut ću zube i proći još jednom kroz sve što treba. To je bilo moje stanje svijesti kada sam krenula na put prema svom onkologu. Bila sam spremna na najgadniju kemoterapiju do sada. Pa ipak, prošla sam samo s operacijom. Mojoj sreći nema kraja.

Često me pitaju koje dodatke prehrani koristim, traže čudotvornu pilulu koja jamči da se rak neće vratiti. A ja se uvijek iznova čudim toj logičkoj pogrešci. Kako ću ja dati savjet kada sam već pet puta imala rak? Očito je da ja nemam pojma kako se rak izbjegava. Padnu ljudi na moj onkološki staž i na moj osmijeh. Paradoksalno, što više tvrdim da nemam pojma, ljudi mi sve više vjeruju.

Činjenica jest da ja sada, u ovom trenutku, ne stavljam ruku u vatru ni za što. Izbjegavanje šećera, kurkuma, gorki bademi, alkalna prehrana, Breuss, laneno ulje, marihuana, THC, CBD, akupunktura, bioenergija, ajurveda, theta healing… Odgovor nije ni u čemu od navedenog. Vjerujem u ljubav prema sebi i u Moorjani, Dispenzu, Šimlešu. Još važnije, vjerujem u sebe kao ljubav.  

Ja nikada nisam bila sretnija, ispunjenija i zadovoljnija. Nikada više nisam uživala u svakom danu.

Intrigira me ideja paralelnih realnosti. Postoji li neka stvarnost u kojoj je Ljilja koja nije imala rak i koja je jedna bezvezna blazirana koza?

Ne znam, ali znam da sam u ovoj realnosti nakon 18 godina najbolja verzija sebe i da za to mogu zahvaliti svojoj bolesti, svom strogom učitelju.

Naučio me svemu što trebam znati. Nakon 18 godina borbe mogu otkrivati život i ljepotu života, i bez njega. Punoljetna sam i dalje mogu sama.  

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Goranka Perc: Sve sam bliže cilju, ostalo mi je još manje od 100 kilometara!

Hrabra Goranka Perc hoda već punih 24 dana, a do cilja, grada Santiago de Compostele, ostalo joj je manje od 100 kilometara.

Read More

Goranka Perc: Hodam za sve žene oboljele od raka i ostvarujem svoj san!

Nakon što je odhodala polovicu puta hrabra Goranka Perc osjećala se kao da je osvojila Oscara. Što će tek biti kada stigne na cilj?

Read More

Goranka Perc: U prvih tjedan dana Camina propješačila sam 221,67 kilometara za svaku od vas!

Goranka će preći 800 kilometara dug Put svetog Jakova za sve žene oboljele od raka. Detalje Gorankinog puta pratite na našoj FB stranici.

Read More

Ruže rastu iz trnja (kako pričati s ljudima koji imaju dijagnozu)

Ponekad nam i pristup pretjerane obzirnosti ide beskrajno na živce.

Read More

Bolesna pohodi – telefonom

Jagoda Prebeg na duhovit način opisuje kako najčešće izgleda briga obitelji i prijatelja za oboljele.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama