Rekli su mi da neću moći imati djece, a ja sam rodila Emu

Ana Glaurdić Mekinić (40)

8.

SRPNJA, 2017.

Ja sam Ana Glaurdić Mekinić, a iza mene je 12 godina borbe s karcinomom. Ta borba koju vodim godinama, nekako se uvukla u moj život kao uobičajeni dosadni rituali. Nešto poput peglanja rublja. Znate ono, tlaka vam je, ne da vam se, ali morate.

Moja priča počinje u vrijeme dok sam još nisam bila u braku. Imala sam 28 godina i menstrualne probleme, stalne bolove i temperature. Obilazila sam bolnice, ginekologe i uvijek dobivala neke nedorečene dijagnoze. Jednom su mi rekli da sam hipohondar. Nakon dvije godine lutanja napokon sam došla do doktora Marka Mimice, odličnog ginekologa i predivnog čovjeka. Više se ne sjećam što mi je tada rekao, samo znam da me je uputio na hitnu operaciju (tek sam nakon nekoliko godina pogledala detaljno njegove nalaze i shvatila da je on odmah sumnjao na tumor).

Bio je svibanj, jedan od najljepših mjeseci u godini, mjesec dobrih vibracija. Za većinu  ljudi, ali ne i za mene. U svibnju mi je bila zakazana prva operacija u Petrovoj bolnici kod doktora Dubravka Barišića. Splitsku ginekologiju zaobilazila sam u velikom luku zbog bezbroj negativnih iskustava. Ne znam za što su se liječnici u Petrovoj taj put pripremali, no ja sam se bila pripremila za operaciju  „ciste“.

Nakon operacije liječnik mi je rekao kako mu se moram javiti zbog PHD nalaza te da ću možda opet morati na operaciju. Nimalo mi to nije bilo sumnjivo. Sigurno ću u svom životu morati još koji put na operaciju, mislila sam.  

Bio je ponedjeljak u jutro. Mama i ja smo pile kavu, smijale smo se. Nazvala sam Petrovu  bolnicu  zbog tog nekog PHD nalaza. Medicinska me sestra zamolila da pričekam. Javit će mi se dr. Barišić. Razgovor s njim ostao mi je kao u magli. Znam da mi je rekao kako moram hitno na novu operaciju jer imam tumor. Poklopila sam slušalicu, rasplakala se. Rekla sam mami što mi je rekao. Obje smo plakale. Mama je zvala tatu, sestru, brata. Svi smo bili u šoku. A onda se kao iz vedra neba pojavila neka čudna snaga. Nazvala me sestra i sva prestrašena pitala: –  Kakav sad tumor?

A bit će neki slatki s kečkicama, odgovorila sam joj.

Na drugoj operaciji izvadili su mi jajnik. Nalazi su bili dobri tako da nije bilo potrebe ni za kakvim  terapijama. Ponovo sam mogla normalno disati. Jedina loša vijest bila je ta da moj drugi jajnik nije baš dobro radio, pa su šanse da ću prirodnim putem imati dijete bile minimalne. Sjećam se da je mama rekla kako će mi ona platiti liječenje u nekoj njemačkoj klinici koja je imala izvrsne rezultate kod umjetnih oplodnji. Iako mi je pomisao da neću moći imati dijete bila prestrašena rekla sam joj: –  Mama, ako Bog ne želi da imam dijete, vjerojatno za to postoji neki dobar razlog.

“Dva mjeseca nakon operacije još uvijek nisam imala menstruaciju, ali to me nije zabrinjavalo budući da i ranije nisam imala redovne menstruacije. Otišla sam  kod ginekologa na kontrolu. Pokazalo se da sam trudna.”

Nakon operacije osjećala sam se jako loše. Bila sam umorna i malaksala, stalno sam povraćala. Ponovno me obuzeo strah. Što se sad događa? Dva mjeseca nakon operacije još uvijek nisam imala menstruaciju, ali to me nije zabrinjavalo budući da i ranije nisam imala redovne menstruacije. Otišla sam  kod ginekologa na kontrolu.  Pokazalo se da sam trudna.

Ne mogu vam opisati koji je to za mene bio šok. Prijateljica me je pitala kako mi se dalo voditi ljubav  između dvije operacije.

Nisam imala što izgubiti, odgovorila sam joj.

Moja mala borkinja koja je preživjela moju drugu operaciju rodila se u ožujku 2009. godine. Predivna zdrava djevojčica, moja prelijepa Ema.

Nakon toga uslijedilo je zatišje, barem što se tumora tiče.

Opet je došao svibanj. Ovog puta imala sam spontani pobačaju u trećem mjesecu trudnoće. Moram reći da mi je to iskustvo bilo gore od svega što sam prošla i prije i poslije.

Nakon toga sam, opet u svibnju, slomila ruku u laktu.

Došao je i svibanj 2015. Otišla sam na  redovnu ginekološku kontrolu kod doktora Mimice.  Pregledao me i rekao: – Ana, bojim se da je u pitanju recidiv tumora. Užas, koja sam ja sretnica! Operirala sam rijedak tumor jajnika „Granuloza cellularis“. On se, u pravilu, kod 85 posto žena ne vraća. E, ja sam uvijek voljela biti drugačija od drugih pa se meni vratio. Super. Opet šok, stres, plač i opet sve iz početka. Skupila sam snage i ponovno otišla u Petrovu. Ovoga puta moj je anđeo čuvar bio doktor Tomislav Župić. Nakon operacije opet su me dočekale loše vijesti.  Liječnik mi je rekao: – Znate Ana tumor se prikačio na debelo crijevo, to nismo htjeli dirati s obzirom na to da  je prenisko pa bi bilo dobro da taj dio obavi abdominalni kirurg kako bi pokušali izbjeći „vrećicu“. Izbjeći što? Kakva crijeva? Kakva operacija? Liječnik mi je opet objasnio da sam posebna. Recidiv se u pravilu ne „prikači“ na druge organe, ali, eto, kod mene se to dogodilo. Ja sam po svemu originalna.

I opet sve ispočetka. Ovoga puta operirao me prof. dr. Mario Zovak  u Kliničkom bolničkom centru Sestara milosrdnica. Sjećam se da sam nakon operacije prvo pipala imam li vrećicu (a imala sam ih 100). Muž me je poljubio i rekao: – Dobro je zlato, sve će ove vrećice skinuti.

Tu sam operaciju teško podnijela, mjesecima nisam došla k sebi.

U redu, sada kad smo napokon odradili sve operacije slijede kemoterapije. Ustvari, slijedi prepucavanje  između splitske i zagrebačke onkologije koja je terapija za mene primjerenija.

Nakon tri mjeseca njihove prepirke donosim odluku: liječenje ću nastaviti na onkologiji u Petrovoj. Prije kemoterapije šalju me na kontrolni MR i opet novi šok. Tumor se opet vratio. Pa kud prije! Da mojoj mami tako brzo rastu krumpiri bili bismo bogataši! Ponovno operacija,  no pokazalo se da se ipak ne radi o recidivu. Tada sam shvatila zabrinjavajuću činjenicu: ne postoji niti jedna pretraga koja bi sa sigurnošću mogla potvrditi je li izraslina u mom trbuhu recidiv mog tumora osim operacije. Iz tog sam razloga mom predivnom kirurgu Tomislavu  Župiću  iznijela nevjerojatno pametan prijedlog. Ugradite mi, rekla sam mu, patent na trbuhu kako biste svako malo mogli proviriti kakvo je stanje.

Uslijedilo je 30 kemoterapija po BEP protokolu. Pet dana sam ležala u bolnici i primala kemoterapiju, po osam sati bila sam prikopčana na igle, pa sam dva tjedna primala kemoterapiju samo utorkom i onda opet sve ispočetka. Grozno sam podnosila kemoterapiju. I fizički, a naročito psihički. Moja je sestra svaki dan dolazila i pokušavala me izvući iz depresije. Suprugu sam prije no što sam primila prvu kemoterapiju naivno rekla kako želim raditi dok idem na liječenje. Znao bi ući u kupaonicu  i dok bih ja grlila školjku on bi me smireno pitao: –  Ljubavi, hoćeš li na posao ići danas ili sutra?

Cijelo vrijeme mog liječenja moj je otac bio sa mnom, tražio je liječnike, vozio me je u Zagreb i iz Zagreba. Sjeo bi u bolnici ispred vratiju ili na telefon i ne bi odustajao dok ne bi dobio informaciju koju je tražio. Ne znam kako bih  sve to izgurala bez njega. Grozno sam se osjećala  kada bih vidjela da okreće glavu kako bi pobrisao suze.

Petak nakon drugog petodnevnog ciklusa kemoterapija rođakinja mi je u bolnicu donijela  perike kako bih izabrala onu koja mi se najviše sviđa. Naime, nisam stigla kupiti periku, a kako mi se tu subotu ženio brat nisam htjela zasjeniti njegov dan ćelavom glavom. I da znate: izdržala sam čitavo vjenčanje i  nisam skidala  smiješak s lica.

Završile su i kemoterapije. Vratila sam se na posao.

Na prvoj kontroli  sve je bilo u redu, ali ni pola godine nakon kemoterapije liječnik je opet bio zabrinut.

Ovo mi se ne sviđa, rekao je.

Ponovno pregledi, CT-ovi, MR-ovi…. I svi su složni: bez operacije ne mogu isključiti recidiv. E sad bi mi onaj patent na trbuhu odlično došao. Na operaciji se pokazalo da ipak nije recidiv, ali izvadili su sve organe koje su mogli: maternicu, drugi jajnik, jajovode, limfne čvorove… Operacija je trajala punih šest sati. Vadili su što god im je došlo pod ruku.  

Kada sam se nakon operacije vratila kući suprug mi je morao izvaditi zub. Rekla sam mu kako se bojim da ću ostati bez svih zubi, a on je odgovorio kako eto barem njemu ne treba pur pjena da popuni rupe u trbuhu. Smijali smo se kao djeca.

Došao je opet svibanj. Prošlo su dva mjeseca od operacije. Liječnik mi je na kontrolnom pregledu opet rekao: – Ana, imate nešto u rodnici, nažalost ne možemo isključiti recidiv…

I što sad? Idemo opet „peglati ovo glupo rublje“! Znam da ga nitko drugi ne može „ispeglati“ umjesto mene, ali nema veze. Imam supruga koji će mi ga pomoći „složiti“, tatu koji će „uključiti struju“, kći koja će mi „dodati vode“, sestru koja će ga „staviti sušiti“ i još puno predivnih ljudi koji će napraviti sve kako bi mi pomogli da „speglam tu glupu robu“. I da to opet odradim s osmijehom na licu!

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama