Rušila sam sportske rekorde, a onda mi je u trudnoći dijagnosticiran rak limfnih žlijezda (2)

Maja Fijačko (33)

28.

RUJNA, 2017.

Od prvog kontrolnog nalaza prošlo je točno pet godina. Sada sam sigurna da sam zdrava! Ali ni danas, nakon pet godina, ne mogu vidjeti tu specifičnu narančastu boju od koje mi se povraća… Isto tako ne mogu vidjeti garažu na Rebru, pa se kad idem na kontrole parkiram kod Zoološkog vrta, kao što ne mogu obaviti pregled na katu na kojem sam primala kemoterapije, već samo na katu iznad (to je, vjerujem, taj PTSP kojega imamo svi koji smo to prošli).

Prvu sam kemoterapiju primila bez nekih većih problema. Druga je već pokazala svoju snagu u razaranju. Mučile su me tjeskoba, visoka temperatura (čak 41,5!), tresavica, povraćanje i ono najgore što se ženi može dogoditi: opadanje kose… Kada mi je počela opadati kosa opet sam se slomila. Usudila bih se reći da me je taj trenutak najviše slomio, jer kosa, trepavice, obrve… dio su naše ženstvenosti. A ja sam ostala bez svega. Ali, opet je moje „ja“ reklo: – Dobro Majo, nije to vječno, to je samo osam kemoterapija… Kosa će narasti, dlake će narasti… I  evo opet mene pozitivne! Šminka čini čuda, kao i perike. Sada sam mogla biti čas crnka, čas plavuša, malo nositi šiške, pa malo dugu kosu. Napravila sam od toga ‘furkicu’.

 “Kad pobijediš nešto tako moćno shvatiš kako si se u biti promijenio. Sad znam da sve što želim mogu ispuniti.”

Za svaku sam se kemoterapiju sredila kao da idem na modnu pistu. Tako mi je bilo lakše. Ruž… šminka… puder… naušnice… Nisam htjela biti u masi ćelavaca koji svi izgledaju isto… Jesam bila ‘zakamuflirana’, ali sam se osjećala bolje… Stopila bih se s masom, ali nisam to htjela.

I tako, prolazile su i treća i četvrta kemoterapija. Bilo mi je sve gore, od mučnina do tjeskobe i kojekakvih drugih problema. Za posljednje su me tri kemoterapije morali uspavati (dali su mi Apaurin i Xanax), jer sam doslovno krenula povraćati i prije no što su me spojili na kemoterapiju…

Sreća u nesreći bila je to što je moj organizam dobro podnosio to smeće, tu kemiju… Bila sam ja i dalje ‘u banani’, taj dan i dan nakon što sam primila kemoterapiju, a onda sam se trudila biti dobro kako bih se mogla posvetiti svojoj curici. Kemoterapiju sam primala svaki drugi petak. Liječnici su mi savjetovali da se ne krećem puno po vani da ne pokupim gripu ili virozu, ali nisam se na to baš puno obazirala. Ispravno ili ne? Ne znam, ali nisam se ničega libila. Ako mi se išlo negdje, išla sam….u birc…pa čak i u disko (kada je radila baka servis  ). Unatoč svemu, htjela sam i dalje biti ja… Razmišljala sam: „Ovo je trenutačno. To je sada moj uteg koji nosim, ali uspješno, jer sam čvrsta ispod njega. Mogu ga nositi na leđima, osjećam to.“

Kada sam završila s kemoterapijama dva sam mjeseca morala čekati da krene zračenje, jer je medicinski između jednog i drugoga trebao proći taj period.

I evo kose! Vau!!! Mali ‘ježurka ježić’. Čak mi je, moram priznati, super i stajalo, a i prvi put sam si vidjela oblik glave he he  Opet pozitiva….

Nakon 25 svakodnevnih zračenja koja su prošla odlično (nisam imala nikakve teže nuspojave, samo promjena boja kože, što je i razumljivo jer te doslovno ‘kure’ ) četiri sam mjeseca čekala na PET/CT  kako bi se sa sigurnošću mogla  potvrditi kompletna remisija bolesti.

Nalaz krvi pokazivao je da bolesti više nema, ali nisam se htjela veseliti ‘pred rudo’.

I tako, 21. rujna, na dan koji svake godine slavim kao svoj drugi rođendan, došao je službeni nalaz u kojem je pisalo da je postignuta kompletna remisija bolesti i da je moje liječenje u potpunosti završilo!!!

A ja? Hematologinju sam prvo pitala: – Kada mogu početi trenirati? Žena je bila u šoku. Ljudi prvo pitaju mogu li normalno živjeti, što smiju jesti, što piti, kako se ponašati, što izbjegavati. A ja bih odmah na trening.

Liječnica mi je dala zeleno svjetlo i već sam idući dan bila na stazi. Svoj na svome.

Krenula sam s treninzima, naravno postepeno, i već te zime postala nacionalna prvakinja Hrvatske u dvorani na 60 metara. Sljedeće sam ljeto, odmah na početku sezone, pobijedila na međunarodnom mitingu i trčala svoju „stotku“ ispod 12 sekundi ( 11.92).

Sjećate li se ciljeva s početka priče koje sam si zadala? Sva sam tri cilja ostvarila! Dobro, kasnije sam odustala od profesionalnog bavljenja sportom jer, na žalost, od toga se kod nas ne može živjeti. No, ostala sam u rekreativnoj atletici. Zaposlila se kao trenerica u klubu. I dalje uživam u onome što radim jer sport je dio mog života.

A budući da su moji prijatelji sportaši organizirali humanitarno prikupljanje novca za moje liječenje, i pritom mi mnogo pomogli, odlučila sam to vratiti tako što ću sada ja pomoći drugima, na svoj sportski način. Nemam baš novca da ga dam oboljelima, što mi je velika želja, ali imam svoju misiju. Želim im pokazati kako kroz tjelovježbu i rad na sebi mogu postati zadovoljni i ispunjeni.

Iz tog sam razloga otvorila svoj YouTube kanal, Facebook stranicu i Instagram profil te promoviram vježbanje kod kuće. Znam da je danas tempo života ubrzan i da ljudi ništa ne stižu. Ali mogu vježbati kod kuće. Rekviziti su mi pokućstvo, dijete, suprug, boce vode, kamenje i svašta nešto drugo. Moram priznati da sam oduševljena načinom na koji su ljudi popratili moju ideju. Svaki me dan netko pohvali. Dajem savjete i o prehrani. Svima koji se jave odgovorim.

Svaki dan stavljam vježbe i motivirajuće govore i stvarno želim da svi budu sretni i zadovoljni sobom i svojim duhom.

I sama sam se nosila kroz bolest izrekom „Kako zračiš, tako privlačiš“. Znam da sam sve pozitive o kojima sam vam pisala privukla sama!  

Kao spomen na bolest ispod mjesta na kojem mi je izbila kvrga istetovirala sam izreku „Sky is the limit“ (Nebo je granica). I doista je tako, jer čovjek kad pobijedi nešto tako moćno shvati kako se u biti promijenio. Promijenio se moj pogled na svijet i doživljavaj same sebe kao osobe. Sad znam da sve što želim mogu ispuniti.

Svi to mogu.

Samo treba jako željeti, postaviti ciljeve, boriti se ‘prsa o prsa’ i rezultat će sigurno doći!

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama