Ruže rastu iz trnja

(kako pričati s ljudima koji imaju dijagnozu)

Maja Miljković

6.

RUJNA, 2018.

Imam dijagnozu. Nije bitno koju. Ionako smatram da će ta dijagnoza postati tema prošlih razgovora. Trenutačno je važno da sam zbog toga u očima prijatelja i poznanika teška za razgovor.

Zašto?

Njima sam teška, jer žele biti suosjećajni i dati mi podršku, a meni je teško s njima jer mi taj pristup pretjerane obzirnosti ide beskrajno na živce. Zašto?

Jer mi stavljaju neonski znak na čelo da sa mnom više ne mogu kao i prije. Točno! Ne može sve biti kao i prije, ali ne na način na koji oni to misle.

Život me odnio na neželjenu obalu, ali ako me želite posjetiti na tom otoku zadržite se malo da upoznate i njegovu vegetaciju. Nemojte samo donijeti darove i pobjeći nazad u normalan svijet. To ne pomaže! Meni ne pomaže!

“Ne treba mi taj fini ton, ta pretjerana uviđavnost, to ponašanje koje me tretira kao krhko biće koje treba paziti da se ne slomi.”

Maja Miljković / Foto privatna arhiva (snimio Ratko Mavar) 

Moja je obala puna komunikacijskog trnja. Ono je u svima nama, ali se često pravimo da ga ne vidimo.

A svi znamo da i ruže rastu iz trnja.

Iako se svi trudimo biti obzirni, pronaći najbolji put, stalno se spotičemo. Pa kako pronaći mjeru, kako biti prisutan, a ne ubiti drugu osobu u pojam?

U teoriji, znam ponešto o dobroj komunikaciji u kriznim situacijama. Vjerojatno to za sebe misle i drugi ljudi. Ovdje pričam o meni dragim ljudima, kojima sam i ja draga. Čak i o mojoj obitelji kojoj je definitivno stalo. Pa se žele potruditi. I žele mi biti podrška, ili štogod.

Nedavno sam gledala film u kojem su jednom od glavnih junaka transplantirali srce, a on želi i dalje živjeti normalnim životom, pa se s najboljim prijateljem upusti u avanturu osnivanja punk banda. Njegova sestra beskrajno je otresita prema njemu. Kad, ipak, završi u bolnici, jer mu pozli, taj njegov prijatelj upita sestru zašto je tako zla prema svom bratu. Ona mu odgovara da brat to zapravo želi, jer je to jedini način da mu ostane nešto iz “normalnog” života, gdje svi nisu bili pretjerano obzirni prema njemu s obzirom na to da je bolestan.

Da se razumijemo, svatko želi i treba podršku, i želi oslonac kad dođe ružan dan. Ali, većinu vremena želi biti dio šire slike, želi živjeti punim plućima. Želi voljeti, uživati, svađati se, družiti se kao prije bolesti. Tu se ništa nije promijenilo. U tom dijelu ne želi gledati svoj odraz u tuđem oku, vidjeti sebe kao “onog s dijagnozom”, ne želi osjećaj da svi moraju biti uviđavniji, i kad je to potrebno i kad nije. To je ona fina granica između prevelike obzirnosti, jer ne znam što bih rekla, i stvarne brige.

 

Ili, svedem li to na osobnu razinu, ne treba mi taj fini ton, ta pretjerana uviđavnost, to ponašanje koje me tretira kao krhko biće koje treba paziti da se ne slomi. Ne treba mi “titranje”, ili polusažalni ton.

Da ne bi bilo zabune, ima dana kada ni sama ne znam kako bih sa sobom, kada je razgovor sa mnom hodanje po minskom polju – gdje god nagaziš, eksplodirat ću. Ima dana kada bih samo plakala i sažalijevala se od trenutka u kojem otvorim oči pa sve dok ponovo ne zaspim. Ima dana kada se osjećam kao velika otvorena rana, iz koje curi gnoj i ružna je za gledati. Ima dana kada ne znam nikome prenijeti što bih ja u tom trenutku, ali znam da se i kroz šumu tog bodljikavog trnja znaju probiti oni kojima je dovoljno stalo. Jer se probiju!

Pa što onda? Kako dalje?

Isto kao i sa svim drugim! Dođi, pitaj, zovi, istrpi mine, ne okreni glavu, stavi mene ispred sebe, nema veze što i tebe boli, znam da boli, jer me voliš, jer ti je žao, znam i da si sretan jer nisi u mojoj koži, i to je isto O.K., i ljudski, i znam da ti je nekad neugodno i ne znaš što bi…

Ali, pokaži da ti je stalo, ponekad budi dosadan, koristi se ljubavlju i budi uporan…

Jer, trebam te, sada više no ikada. Jer nisam Otok, jer smo svi dio Kontinenta kako bi John Donne rekao.

Drugačije je, ali je isto.

Nemojte to zaboraviti!  

Goranka Perc: Hodam za sve žene oboljele od raka i ostvarujem svoj san!

Nakon što je odhodala polovicu puta hrabra Goranka Perc osjećala se kao da je osvojila Oscara. Što će tek biti kada stigne na cilj?

Read More

Goranka Perc: U prvih tjedan dana Camina propješačila sam 221,67 kilometara za svaku od vas!

Goranka će preći 800 kilometara dug Put svetog Jakova za sve žene oboljele od raka. Detalje Gorankinog puta pratite na našoj FB stranici.

Read More

Ruže rastu iz trnja (kako pričati s ljudima koji imaju dijagnozu)

Ponekad nam i pristup pretjerane obzirnosti ide beskrajno na živce.

Read More

Bolesna pohodi – telefonom

Jagoda Prebeg na duhovit način opisuje kako najčešće izgleda briga obitelji i prijatelja za oboljele.

Read More

Buen camino, Goranka!

Za sve nas Goranka Perc kreće na Camino de Santiago – put dug 800 kilometara propješačit će u majici Nismo same.

Read More

Život je vječito vraćanje na početak…

Naša autorica Nataša Petek nedavno je ponovno završila u bolnici, na odjelu na kojem je ležala i 2013. kada su je pripremali za operaciju.

Read More

Tužna sam jer nisam uspjela nagovoriti brata da i on posjeti liječnika

Milena Tomljanović o iskustvu prvog pregleda nakon liječenja od raka debelog crijeva koji joj je dijagnosticiran u dobi od svega 44 godine.

Read More

Ti ne plačeš, ti to možeš!

Sa svojih 29 godina, i najviše radi svoje dvoje djece od šest i devet godina, Sanja je odlučna izdržati sve da izliječi rak vrata maternice

Read More

Ponekad mislim da je Marija umrla od tuge za kosom

Kada je prvi puta oboljela od Ne-Hodgkinovog limfoma Jagoda je imala 37 godina i teško je podnijela gubitak kose.

Read More

Imala sam sreće…

Martina je sa svega 15 godina prošla šest kemoterapija, 23 godine bila je zdrava, a onda joj je ponovno dijagnosticirana maligna bolest.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama