S perikom i bez perike, s dojkom ili bez nje –ja sam žena!

Sonja Grgat (44)

17.

LIPNJA, 2017.

Sve je počelo prije tri godine, nekako u ovo vrijeme, na pragu ljeta, kupanja i svih onih radosti koje ljeto nosi sa sobom. U to sam vrijeme radila u jednom restoranu  u Splitu kao pomoćna kuharica. Vrućine su bile strašne, u kuhinji smo se doslovce kuhali. Dnevno smo radili i po 12 sati. Nakon nekog vremena primijetila sam da se sve više umaram i da sam izgubila nekoliko kilograma. Ali,  svi smo bili umorni pa sam to prepisivala napornom radu i vrućini. Sve dok jedne večeri, sredinom lipnja 2014., nisam napipala kvrgu u lijevoj dojci.

Iako sam već ranije imala problema s tom dojkom (dva puta godišnje kroz posljednjih 12 godina znao mi se upaliti aterom) ovoga je puta bilo drugačije. Sam dodir te kvrge kod mene je proizvodio nelagodu i grč. Znala sam da nešto ne štima. Ali, u žrvnju života često sebe zanemarimo, pa sam tako i ja nastavila istim tempom. Mislila sam: mamografiju sam napravila prije pola godine, nalaz je bio uredan i  rečeno mi je da se javim za dvije godine. Nema mjesta panici. I tako je prošlo još 15 dana. No, moja je ruka sve češće sama letjela na mjesto na kojem se nalazila kvrga. Početkom srpnja javila sam se svojoj onkologici i dogovorila pregled ultrazvukom za 15. srpnja. Ni prvi ni posljednji put da idem na ultrazvuk, ali osjećaj da nešto ne valja nije me popuštao.

Kad sam došla, budući da sam njezina stalna pacijentica, liječnica me pitala kako sam, a ja sam joj odgovorila kako nešto pipam u dojci što mi se ne sviđa. „Pa nemoj se pipati“, odgovorila mi je u šali. Legla sam na krevet, a liječnica je prislonila ultrazvuk na dojku. Njezin me komentar zatekao. „Dušo, imaš monstruma! Gdje si do sad?“, rekla je. U tom trenutku sve je stalo. Doduše na kratko, jer ja se brzo saberem i krenem dalje.  Pa ipak, nakon te njezine rečenice svijet je za mene postao mjesto na kojem se borim za goli život. Još ništa ne znam, ali jedno znam: Nema predaje! Dalje se sve odvijalo brzinom svjetlosti. Punkciju sam obavila isto poslijepodne, nalaz je bio gotov za dva dana. Invazivni karcinom NOS gradus III.

Operacija  je bila zakazana za 30. srpnja. Čeka me uklanjanje cijele dojke s rekonstrukcijom. Jedino dobro oko te operacije je to što su mi prije operacije ubrizgali radioaktivni jod i detektirali sentinel limfni čvor i izvadili samo njega. Hvala Bogu bio je negativan. Nalaz patologije pokazao je kako je riječ o karcinomu koji je 100 posto ovisan na estrogen i progesteron s visokim KI 67 faktorom (iznosio je 70 posto). Propisali su mi kemoterapiju i hormonsku terapiju idućih 10 godina. Nakon operacije sve mi je bilo upaljeno.

“Legla sam na krevet, a liječnica je prislonila ultrazvuk na dojku. Njezin me komentar zatekao. „Dušo, imaš monstruma! Gdje si do sad?“, rekla je.”

Mjesec dana pila sam antibiotike i stavljala led. Ljeto je bilo u svom punom jeku. Obožavam more i sunce. „Da mi se barem jednom okupati“, mislila sam. Došao je i 17. rujan, dan prve kemoterapije. Znala sam da me čeka ružan period, ali nema suza. Ni jednu suzu nisam pustila, samo osmijeh i naprijed. Prva je kemoterapija prošla dosta dobro. Nisam imala mučnine, osjećala sam se super. Otišla sam na plažu i okupala sam se. Prvi i posljednji put to ljeto, ali duša mi se smirila. Male stvari život znače. Prije prve kemoterapije  otišla sam kod frizera da mi skrati kosu. Imala sam dugu kosu, do struka. Skratila sam je do ramena i za mene je to bila dobrodošla promjena. Kako su prolazili dani glava me je sve više počela svrbjeti, a  tjeme mi je postalo sve bolnije. Neki glup osjećaj. Shvatila sam da je vrijeme za još jedno šišanje. Uzela sam mašinicu u ruke. Obavit ću to sama. Samo ja i ogledalo i idemo.

Ošišala sam se na dva centimetra i mogu vam reći nije bilo loše. Čak mi se i sviđala tako kratka kosa, nekako sam se osjećala rasterećeno. Nakon svake sljedeće kemoterapije kose je bilo sve manje, ali ja sam stalno razmišljala o tome kako će kosa ponovno narasti. Bližili su se blagdani. Božić je bio pred vratima, a ja sam odradila već dobar dio kemoterapija. Bila sam već na pola Taxola. I dalje samo uz osmijeh, bez  i jedne suze. U  međuvremenu sam imala jaku reakciju na Taxol, ali i to sam uspjela savladati. Lijek koji dobijemo u premedikaciji na mene je djelovao  euforično. Nakon terapije dva se dana nisam mogla smiriti, samo sam radila.  Zahvaljujući liječenju te sam godine s prijateljicom napravila 20 vrsta kolača! Nikada ih toliko nisam napravila, ni prije ni kasnije. Ipak ima i dobrih stvari u ovoj kemoterapiji.

No, bilo je i onih dana kada mi se sve činilo kao ružan san. Bilo je dana u kojima sam se znala pogledati u ogledalo i ne bih prepoznala osobu koja me gleda. U takvim danima imala sam anđele oko sebe, drage ljude koji su me  podržavali, hrabrili, dali mi snagu da se podignem i idem dalje. Znala sam da me ti ljudi bezuvjetno vole, iako ponekad ni sami ne znaju što bi mi rekli i kako da se postave. Bili su tu, a to je za mene bilo najvažnije. Nadam se da svi vi imate onog jednog prijatelja koji je skakao s vama po bolnici i čekao po čekaonicama dva sata dok vam lijek teče. I smijao se s vama.

Obitelj kao utočište, s puno uspona i padova i neshvaćanja i shvaćanja, puno nervoznih, ali i puno mirnih dana. Sve to čini mogućim jedan period preživljavanja.

Imam troje djece i mogu reći da sam veoma sretna i zadovoljna s njima. Moja je kći u to vrijeme završavala srednju školu  i pripremala se za maturalnu večeru. Zajedno smo izabrale haljinu, bila sam uz nju 100 posto. Išla sam i na večeru. Obula sam štikle, namazala oči, perika je postojana. I idemo, nema predaje!  Još par Taxola i to je to. Mrzila sam taj lijek. Od njega sam bila sva natečena, stalno sam se osjećala naduto. Pri kraju sam ga osjećala i u grlu. Ali, neću odustati. Trebam ih primiti 12,  primit ću ih 12.

Danas sam zahvalna na tome što sam i u bolesti smogla snage da budem ono što jesam – žena. Kada mi je otpala prva trepavica donijela sam odluku da više  nikad neću izaći bilo gdje, a da se nisam našminkala, premda samo malo. Jer, ja sam ŽENA…S perikom i bez perike, s dojkom ili bez nje! Drage moje, zapamtite vi ste ŽENE. Bez nas sve staje.

U cijelom tom ludilu bila sam na jednoj misi koju je organizirala moja onkologica za svoje pacijente. Svećenik je rekao nekoliko rečenica koje su me vodile  kroz liječenje i koje me još uvijek vode.

Spomenuo je strpljivog Joba. Rekao  je da je život na zemlji borba i da to tako moramo shvatiti. Još je rekao nešto što me se jako dojmilo. Rekao je da smo svi smrtni, čim se rodimo.  Zato se nemojte pitati zašto i kako, treba živjeti ovo naše vrijeme na zemlji. Bili bolesni ili zdravi, drugog vremena nemamo. Svima želim puno hrabrosti i osmijeha. Ja i dalje idem samo naprijed!   

Na kraju moram zahvaliti dragim ljudima na splitskoj onkologiji, od liječnika  do sestara u dnevnoj bolnici. Svi su bili iznimno ljubazni i susretljivi. Ne želim nikoga posebno isticati, mada imam svoje favorite. Ipak taj karcinom i nije tako velik frajer kad se svi zajedno udružimo i pokažemo mu da ga s dobrim duhom možemo pobijediti.

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama