Sada znam kako je teško razumjeti nekoga dok nisi „u istim cipelama“

Vesna Širanović (62)

22.

SIJEČNJA, 2018.

Što sam starija sve sam više uvjerena kako „ništa nije slučajno“ i da se sve oko nas i u nama događa s razlogom. Samo trebamo otvoriti oči i uši, zaviriti dublje u sebe i shvatit ćemo.

Krajem prošle godine nekoliko me puta nazvala prijateljica na čiji sam se nagovor zdravstveno osigurala u privatnom osiguravajućem društvu da me opomene da polica istječe i da nisam obavila besplatan sistematski. I tijelo mi je slalo svoje signale, ali sam ih, kako to volimo raditi, zanemarivala. Na kraju godine, konačno i nevoljko (jer je to gubitak vremena!?) odlazim na preglede.
– Aha, evo ga! – jedino je što nisam željela čuti, a što je izgovorila dermatologica.

– Gotovo sam sigurna da je melanom. – rekla je i dodala: – Idemo ga izvaditi i poslati na analizu.

Rečeno – učinjeno.

“Razmišljala sam o svemu i kako je u mojim godinama blesavo kad ti netko kaže da imaš toliko i toliko posto šanse da živiš u narednih pet godina. Pa tko kaže da neću u međuvremenu umrijeti od nečeg drugog?”

Koji dan prije rođendana dolazim na vađenje šavova i po nalaz. Trenutak kada je sestra ušla s papirom i pogledala doktoricu jedan je od onih koji se pamte cijeli život.

Znala sam da nije u redu.
Potvrđeno je, imam maligni melanom i moram u proceduru. Novo rezanje, šire i dublje, nova analiza, onda pregled limfnih žlijezda, štitnjače, trbušne šupljine, pregled krvi…
Nisam osjetila strah, paniku, ništa. Nekako sam bila „opasno mirna“. No, da je to bio šok znala sam po osjećaju nestvarnosti i po načinu na koji sam izašla iz ordinacije, kao nakon opakog tuluma.
Drugo rezanje obavila sam kod kirurga u drugoj klinici. Dok je on rezao ja sam ga ispitivala o svemu što me zanima i što mi je palo na pamet, a on je tumačio.

Da ne duljim, najgore je bilo čekanje rezultata analize tkiva. Nisam se bojala. Nekako sam bila smirena, uvjerena da će završiti dobro. Razmišljala sam o svemu i kako je u mojim godinama blesavo kad ti netko kaže da imaš toliko i toliko posto šanse da živiš u narednih pet godina. Pa tko kaže da neću u međuvremenu umrijeti od nečeg drugog? Tko kaže da bilo tko oko mene neće umrijeti prije mene od tko zna čega?

No, kako god relativizirali ipak nije ugodno kad vam netko jasno odredi granicu. Živjela sam normalno i čekala. Crvić u mojoj glavi se ipak, svaki puta kad bi ružno zakašljala ili kad bi me presjeklo, probudio i upitao: – Možda je to?
Prvi nalazi su stigli i dobri su za mene. Moram obaviti ostale.
Jako, jako sam svjesna koliko sam imala sreće da sam došla, kažu, na vrijeme. Jako, jako sam svjesna koliko znači kada si možeš priuštiti da ne čekaš na listi čekanja neke bolnice ili hodaš po uputnice i tko zna što sve ne (što je velika većina bolesnih prošla ili prolazi i što bih i ja prolazila da se moja priča nastavlja, jer za dalje a privatno nemam novca). Jako, jako sam svjesna koliko je dobro imati podršku uže obitelji ili obitelji i prijatelja i koliko je važno ostati priseban i pozitivan.

A najviše od svega mi se i opet, po tko zna koji put, potvrdilo koliko je teško razumjeti nekoga sve dok nisi „u istim cipelama“. Suosjećaš, želiš sudjelovati i pomoći ali zaista, stvarno ne razumiješ dok se i sam ne nađeš u istoj situaciji.
A što mi je bilo najgore? Najgori su mi oni koji kad im se potužiš odmah počnu kukati o svojim problemima ili još gore odmah počnu pričati kako „to nije ništa jer baš je njihov prijatelj/prijateljica imao isto i…..“. I teško mi je bilo kad se kuća za koju sam radila za sitne novce, ali koji su mi itekako bili dobrodošli, baš tih dana javila mailom da „više ne mogu produžiti ugovor“.
Nisam još sto posto sigurna da sam barem što se ovog gada tiče zdrava.  – Ali, što znači sto posto? – pitao me kirurg.

Nakon duže priče shvatila sam da je bio u pravu. Tko vam može jamčiti sto posto bilo što u životu?

O autoru

Vesna Širanović rođena je 1955. godine u Gospiću. Osnovnu školu, gimnaziju i fakultet završila je u Zagrebu gdje živi. Novinarka je koja je radila u Omladinskom tjedniku, Poletu, Radničkim novinama i Večernjem listu. Bila je pomoćnica ministrice obitelji u Upravi za međugeneracijsku solidarnost, ravnateljica te Uprave te direktorica za programe Zaklade za međugeneracijsku solidarnost. Bila je članica Savjeta za razvoj civilnog društva i Nacionalnog odbora za razvoj volonterstva Vlade RH. Nagrađivana je za rad i volontiranje. Cijeli radni i životni vijek posvetila je socijalnoj politici i brzi za starije osobe. Danas je umirovljenica koja čuva unuka i ne odustaje od pisanja i volontiranja. Piše blog pod imenom Pogled odozdo koji je do nedavno jednom tjedno bio objavljivan na internetskoj stanici Superseniori.hr.  

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama