Sama u čekaonici (2. dio)

Renata (38)

1.

OŽUJKA, 2017

Autorici ove priče iz obiteljskih razloga nećemo navesti pravo ime. Priča je autentična. Napisala ju je mlada 38-godišnja žena, a s obzirom na to da je, kako sama kaže, imala sreću u nesreći da ju je bolest zatekla u Nizozemskoj, njezino je iskustvo iznimno važno budući da iz njega svi mogu ponešto naučiti. Od pacijenata, medicinskih sestara, liječnika, ravnatelja bolnica do ministra.

Prije no što konačno krenem u detalje postavljanja dijagnoze i svega što je nakon toga uslijedilo, samo kratak uvod u nizozemski zdravstveni sustav. Tamo, naime, svaka osoba, bio stranac ili rođeni Nizozemac, mora imati zdravstveno osiguranje. To osiguranje nije dio državnog sustava, već je u ingerenciji privatnih osiguravateljskih kuća. Ako se ne uzme ni ona bazična polica osiguranja plaća se kazna i osobi se ne odobrava boravak u zemlji (radi li se o strancu). Znači svi, ali baš svi, imaju zdravstveno osiguranje, uključujući i najsiromašnije kojima troškove refundira država, budući da je sustav oporezivanja dohotka kreiran po osnovi 50%-50%, pa su i davanja za državu velika. No, ta ista država za uzvrat daje sigurnost i kvalitetan zdravstveni sustav. U teoriji zvuči poznato, ali, nažalost, u praksi je potpuno različito nego kod nas. Ja i dalje ne razumijem u što odlazi novac za zdravstveno osiguranje koji se uzima od plaća u RH, kada nam bolnice i zdravstvo i dalje funkcioniraju po istom principu kao i prije 50 godina. Možda je razlika u tome što u Nizozemskoj u bolnicu ne može bilo tko i zbog bilo čega kao kod nas. U Nizozemskoj se morate dobro pomučiti kako biste prošli zid koji postavlja liječnik opće prakse. Već je sama procedura naručivanja kod liječnika opće prakse prilično striktna. Naručiti se moraš nekoliko dana unaprijed, osim ako ti ne treba hitna pomoć, a i tada moraš detaljno objasniti zašto hitno želiš vidjeti liječnika. Kada dobiješ datum i vrijeme posjeta imaš maksimalno 10 do 20 minuta za razgovor s liječnikom.

S obzirom na to da sam bila u strahu da ću, ako se ne naručim u roku od mjesec dana u bolnicu, opet morati kod liječnika opće prakse, nakon tri tjedna sam odlučila nazvati bolnicu i pitati koji je prvi mogući termin za dolazak. Iz prvog pokušaja dobila sam bolnicu, a na telefon mi se javila super ljubazna gospođa i na savršenom engleskom pitala želim li doći već sljedeći dan. Ostala sam u šoku te, naravno, pitala jesam li dobro čula da mogu doći već sutradan ili se to ona sa mnom šali (s obzirom na traume oko naručivanja na pregled u bolnici u Lijepoj našoj). Rekla sam joj kako nisam očekivala da ću tako brzo dobiti termin te da moram srediti na poslu slobodan dan. Zamolila sam termin za tjedan dana. Začudila se kako ne želim doći odmah sutra, no na kraju smo dogovorile pregled za sedam dana.

“Mislila sam da me tješi zato što će mi zariti debelu iglu u prsa, pa čak odmah nisam shvatila da su mi rekli kako će nalazi biti gotovi za pola sata. Pola sata??? Halooooo??? Kaj im patologija tako brzo radi?”

Već prvi susret s bolnicom bio je kao da sam ušla u neki hotel, a ne u bolnicu. U sredini ogromnog predvorja stajao je veliki otvoreni pult s nekoliko službenika. Svi, naravno, pričaju engleski (što će se kasnije pokazati kao normalna stvar za sve doktore i medicinske sestre i ostalo bolničko osoblje). Tu su i kafeterija i restoran za pacijente i posjetitelje, apoteka i ured za pomoć i pritužbe pacijenata. Na infopultu su mi objasnili da je procedura za sve koji dolaze prvi puta u bolnicu takva da se prvo kreira profil i u sustav unesu osobni podatci, a kako bi se umrežili s liječnikom opće prakse i s ostalim odjelima u bolnici. Pritom su mi se ispričali za tih nekoliko minuta koliko je trajala registracija i zamolili me da se nasmiješim u kameru koja je stajala odmah pored infopulta kako bi moja slika bila dio dosjea i bila u upotrebi za doktore i medicinsko osoblje, jer se tako pacijenti bolje prepoznaju prilikom prvog susreta u čekaonici. Kasnije sam doznala da i sama mogu u svakom trenutku provjeriti online svoj dosje, s obzirom na to da je sve digitalizirano i umreženo, i da putem jednog jedinog broja (nešto poput OIB-a) u svakom trenutku od bilo kuda mogu provjeriti svoj status liječenja.

Nakon registracije uputili su me na Odjel radiologije i objasnili mi da se javim na sljedeći pult za informacije na kojem će me procesuirati dalje za pregled. Odlazim nekoliko metara dalje i opet nasmiješeno lice službenice koja me najljepše moli da sjednem u čekaonicu dok ona obradi podatke i obavijesti doktore da sam stigla. Ujedno mi objašnjava da njihov protokol, s obzirom na to da sam prvi puta u bolnici, nalaže da se prvo napravi mamografija, pa tek onda ultrazvuk. To me malo iznenadilo, ali, naravno, kako od viška glava ne boli poslušno sam sjela u čekaonicu i iznenadila se kako nikoga nema ispred mene. U čekaonici sam bila sama. Taman što sam uzela časopis i otvorila prvu stranicu došla je sestra i zamolila me da uđem s njom u garderobu u kojoj će me pripremiti za mamografiju. Nakon nekoliko minuta bila sam gotova i rekli su mi da se ponovo obučem u predsoblju i pričekam u hodniku. Još uvijek u šoku kako sve brzo ide i kako bolnica super izgleda ponovno sjedam u čekaonicu i počinjem listati časopis. I opet otvorim samo prvu stranicu kad me zove sestra i kaže da će sada raditi ultrazvuk. Sjećam se kako sam bila šokirana kada sam vidjela prostoriju i krevet obložen toplom dekom i ručnikom i liječnika koji mi je pružio ruku te na savršenom engleskom pitao kako se zovem, od kuda sam, koje sam profesije, koliko godina imam, datum rođenja i sl. Vodili smo neformalni razgovor o tome kako mi se sviđa u Nizozemskoj i usput mi je pregledavao grudi.

I onda je odjednom promijenio izraz lica i rekao da će morati napraviti biopsiju s obzirom na to da nalazi mamografije i ultrazvuka pokazuju ‘’nešto’’, te da će se konzultirati s još dvoje kolega i odmah napraviti patološki nalaz kako bi što prije dobili rezultate. Meni, naravno, nije bilo ni na kraj pameti da bi nalazi mogli biti loši i nije mi čak bilo ništa sumnjivo, iako me medicinska sestra držala za ruku i govorila kako će sve biti u redu. Mislila sam da me tješi zato što će mi zariti debelu iglu u prsa, pa čak odmah nisam shvatila da su mi rekli kako će nalazi biti gotovi za pola sata. Pola sata??? Halooooo??? Kaj im patologija tako brzo radi? Iglu zbog lokalne anestezije nisam ni osjetila, a uzorak je odmah poslan na analizu. Iako su svi oko mene bili zabrinuti, mislila sam kako se radi o nekoj benignoj kvržici i nisam ništa posumnjala. Bila sam fascinirana cjelokupnim ‘set-upom’ te ponašanjem liječnika i osoblja, pa sebi nisam pridavala previše pažnje. Zbog toga je i nastao nesporazum. Naime, shvatila sam da nakon pregleda mogu ići kući i da će mi se liječnik naknadno javiti, a na kraju se ispostavilo da sam nalaze trebala čekati u bolnici.

Dan kasnije sam, nakon doručka na poslu, primila poziv svog liječnika opće prakse. Prvo se ispričao što mi putem telefona javlja tužnu i šokantnu vijest da imam rak dojke, kao i zbog toga  što dijagnozu primam s danom zakašnjenja. Ja sam, naravno, i dalje mislila da sam sve krivo čula pa sam ga pitala zafrkava li me i je li siguran da ima moje nalaze. No, on je uporno ponavljao kako mu je jako žao zbog toga što mi to govori preko telefona, ali s obzirom na to da sam jučer otišla kući nisu mi mogli odmah reći rezultate analize uzorka biopsije. Sjećam se samo da mi je rekao da ću u sljedećih par sati primiti poziv za sastanak s kirurgom i ostalim liječničkim konzilijem.

Poklopila sam slušalicu i nazvala supruga. Tek nekoliko mjeseci kasnije priznao mi je da je nakon što sam mu rekla da imam rak dojke povraćao od šoka i mučnine koja ga je uhvatila.

Ja sam bila relativno smirena i samo sam kolegama na poslu rekla da nemam dobre vijesti te da ću ostati odraditi posao, ali da ću najvjerojatnije biti malo rastresena. Šefica je, naravno, rekla da idem kući i da ništa nije tako hitno da ne može čekati do sutra, odnosno da netko od kolega može odraditi moj zadatak umjesto mene. Na isti je način postupila i prije dva mjeseca kada sam saznala da mi je najbolji prijatelj umro od puknuća aorte u 37. godini života. Još uvijek mislim da je taj gubitak otvorio Pandorinu kutiju u mom tijelu…

Od toga dana sve je bilo vezano uz dijagnozu. Sve, ali baš sve se promijenilo u jednom danu. Život mi se okrenuo naglavačke, ali doslovno.

Moja je prva pomisao bila: Kako ću reći mami??? Taman se oporavila od tatine smrti i činjenice da sam odselila u inozemstvo i da je ostala sama, a sad joj slijedi novi šok. Hvala Bogu na hladnoj, razboritoj austrijskoj glavi mog supruga, koji je rekao da ništa ne govorim dok se ne nađemo s liječnikom i o svemu ne dobijemo više informacija.