Sandra Zubčić (48)

Smijeh kao obrambeni mehanizam (1. dio)

25

VELJAČA, 2017

Uskoro će biti godinu dana od moje dijagnoze i operacije karcinoma dojke s metastazama na limfnim čvorovima u aksili. Danas se, kada me netko pita, gotovo da i ne mogu više sjetiti svega što sam prošla.

Godina dana kao da je isparila. Jedino što me još uvijek podsjeća na sve su ožiljak na desnoj dojci te povremeni bolovi u kostima i desnoj ruci. Postala sam, kako se ono kaže, meteoropat. Tu je, naravno, i nova frizura. Nova dužina kose i nova boja – tamno crvena! Navodno, dosta žena nakon terapija prolazi tu „crvenu fazu“. Eto, ni ja joj nisam odoljela.  

Ovo je moja priča, temeljena na mojim iskustvima i razmišljanjima. Sigurno će se razlikovati od drugih priča, što je i normalno. Jedna je od stvari koje sam naučila ta da je svatko od nas priča za sebe i nema istih. Sličnih sigurno, ali nikada istih.

Redovito sam odlazila na godišnje kontrole ultrazvuka i dvogodišnje mamografije u KB Dubravu. Moja je mama prije 14 godina oboljela od karcinoma dojke. Nažalost, njezino je liječenje bilo bezuspješno. Došla je prekasno. Moji su nalazi uvijek bili uredni, punkcije sumnjivih tvorevina nisu pokazivale ništa alarmantno i nije bilo potrebe za dodatnim pretragama. Da sam onda znala ovo što sada znam, vjerojatno bih postupila drugačije. No, lako je sada biti pametan. Neko sam se vrijeme zamarala razmišljanjima gdje sam i kako pogriješila. Jesam li trebala ranije nešto poduzeti, prepoznati što se događa. Onda sam odustala. Niti bi mi traženje krivca olakšalo situaciju, niti bi me to oslobodilo liječenja. Činjenica da imam rak i da ga moram liječiti i dalje bi ostala.

“Surfala sam internetom u potrazi za korisnim informacijama što jesti i kakve dodatke prehrani koristiti. Iz čitave šume prijedloga i iskustava odabrala sam kombinacije koje su mi se činile prihvatljivima, a da me nisu bacale ne prosjački štap. Ne vjerujem u drastičnu promjenu prehrane.”

Autorica Sandra Zupčić / Foto: Antonio Jerković

Početkom prošle godine, točnije 3. veljače 2016., ponovno sam došla na svoju uobičajenu godišnju kontrolu. I ovaj je put rađena punkcija, a doktorica je tražila hitan nalaz zbog sumnjive tvorevine u desnoj dojci i pazuhu koja se mogla i napipati. Čekanje nalaza bila je živa muka. Još se uvijek sjećam te scene u hodniku ispred radiologije na dan kada sam podigla nalaz. Bio je 5. veljače. U nalazu sam samo pročitala „karcinom dojke“ i „metastaze karcinoma“. Bacila sam nalaz  suprugu u ruke i rekla: Imam rak! Kroz maglu se sjećam kako je odgovorio nešto poput „Ma nemoj se zezati“. Sjela sam na klupu i počela plakati. Nikoga i ništa oko sebe nisam ni vidjela ni čula. U jednom mi se trenutku učinilo kao da samu sebe gledam na toj klupi, u potpunoj nevjerici, kao u nekom lošem filmu. Zašto ovaj trenutak ovako detaljno opisujem? Zato što mi se zauvijek urezao u pamćenje. Od svega što sam prošla u liječenju, taj je trenutak bio jedan od najgorih. Saznati da imate rak iz nalaza koji vam uruče na šalteru, onako ležerno kao da podižete, ne znam, fotografije koje ste dan ranije predali na razvijanje, definitivno nije humano.

Uputili su nas na Odjel plastične kirurgije da tražimo termin za razgovor kod kirurga. I tako su počeli naši dani i tjedni u trci s vremenom u labirintima administracije našeg zdravstva. Nemojte me krivo shvatiti, jako sam zadovoljna liječničkim i medicinskim osobljem koje sam sretala tijekom liječenja. Ali do njih se  trebalo probiti. Trebalo je gubiti živce i vrijeme u prečestom objašnjavanju od čega bolujem, što trebam obaviti i zašto prije, a ne kasnije. Tu je moj suprug bio od velike pomoći. Beskrajno strpljiv, simpatično tvrdoglav, ali dovoljno fin da na kraju isposluje željeni termin za pregled koji sam morala obaviti. Ali opet, koštalo je to živaca i živaca.

Operirana sam 1. ožujka 2016. u KB Dubrava. Operacija je bila poštedna i kirurg je uspio kroz isti rez na dojci ukloniti tumor i doći do limfnih čvorova kako bi i njih uklonio. Polako sam se privikavala na bolnu ruku i zatezanje u pazuhu. I dan danas, naročito kod promjene vremena, „osjetim“ šav, tetive u desnoj ruci mi se malo skrate pa ih moram rastegnuti. Ali, čovjek se s vremenom i na to navikne  i jednostavno to ignorira. Bitno je da je glava na ramenu, kako se ono kaže.

PHD nalaz stigao je nakon deset dana. Osobna karta mojeg „podstanara“. Dijagnoza je glasila: Invazivni, agresivni tumor, gradus III, trostruko negativni, 14 od 15 limfi zahvaćeno. Odlično, mislila sam, kod mene nije ni moglo biti nešto blaže. Haha, šalim se naravno. Često sam se znala šaliti na vlastiti račun. To je jednostavno moj obrambeni mehanizam koji sam koristila u liječenju. A koristila sam i svoju maniju urednog čuvanja i odlaganja papira, nalaza, uputnica. Suprug me znao zafrkavati: Kuda ćeš ti s tim svojim rozim registratorom? Što mogu, takva sam. Volim sve lijepo složiti. Imala bih osjećaj da time slažem i svoju zbrku u glavi i da imam sve pod kontrolom.

Onkološko liječenje nastavila sam u KBC Rebro. Prije početka same terapije morala sam obaviti i CT abdomena kako bi se provjerila moguća raširenost karcinoma. Srećom, nalaz je bio uredan.  Određena mi je  kemoterapija po protokolu 4 AC i 12 tjednih paklitaksela (taxol) i 33 zračenja (25 + 8). Nalaz smo predali na šalteru dnevne onkološke bolnice i čekali da me nazovu i jave mi kada da dođem na prvu kemoterapiju. Koliko god to zvučalo čudno, jedva sam čekala da počnem s terapijom. Kad znate što liječite i što vam je potrebno da budete i ostanete zdravi, onda jedva čekate krenuti u to.

Čekala sam gotovo mjesec dana. Nisu me umirile ni riječi moje onkologinje koja mi je rekla: Vi ste zapravo zdrava žena, tumora nema, kemoterapija će biti predostrožnost da se on ne vrati. Nije me uvjerila. Htjela sam što prije nastaviti s liječenjem, riješiti se što prije svake i najmanje zaostale zloćudne stanice. Nažalost, gužva je na onkološkom odjelu neopisiva (i zabrinjavajuća) pa sam morala čekati.

Dok čekam, odlučila sam konačno koristiti pješačke staze oko Jarunskog jezera. Izvukli smo moj stari bicikl iz spremišta, promijenili gume, pa sam često radnim danom ujutro znala odvoziti po dva kruga oko jezera. Surfala sam internetom u potrazi za korisnim informacijama što jesti i kakve dodatke prehrani koristiti. Iz čitave šume prijedloga i iskustava odabrala sam kombinacije koje su mi se činile prihvatljivima, a da me nisu bacale ne prosjački štap. Ne vjerujem u drastičnu promjenu prehrane. Kemoterapija ubija tumor, ali ubija i zdrave stanice i slabi organizam, i zaista nije potrebno dodatno šokirati tijelo drastičnim promjenama. Izbacila sam šećere, mlijeko, krumpir, tijesto, rižu. Ubacila sojino mlijeko, laneno ulje, kurkumu, đumbir, hrpe voća i povrća. Tu i tamo zgriješila pokojom čašicom crnog vina, pokojom kuglicom sladoleda ili komadićem čokolade . I naravno, uživala u „špek dijeti“, domaćem špeku i češnjaku kada je trebalo srozane leukocite dići u normalu kako bih mogla primiti novu dozu „crvene“ kemoterapije.