Teško je gledati život mojim očima (4)

Verica Korica (60)

13.

LIPNJA, 2017.

Verica Korica oboljela je 2013. od raka dojke. Od dana kada je saznala dijagnozu vodila je dnevnik bolesti, a nama je ustupila neke dijelove.

Moja terapija bliži se kraju. U bolnici sve manje primjećujem detalja oko sebe. Ne zato što ih ne vidim, nego zato što mi je sve to postalo normalno pa u meni ne izaziva posebne emocije. I kosa mi je pomalo narasla, ali još ne mogu u potpunosti vladati njome  pa ponekad stavim periku, a ponekad idem bez nje. To izaziva smiješne situacije. 

Blagajnica u trgovini neki me dan pitala imam li sestru, a stariji gospodin kojemu sam pridržala vrata zahvalio mi je riječima: – Hvala mladiću. Zadnja je noć prije moje posljednje terapije. Ne mogu spavati, izlazim na balkon i gledam u nebo. Za razliku od moje duše, gore vlada savršen red, netko je to sve lijepo posložio. Zagledala sam se u tamno nebo, osjećam i znam da gore postoji nešto više od onoga što mi vidimo i shvaćamo, a to nešto odredit će moju sudbinu. U stvari, ja sada stojim na kugli koja se vrti u svemiru. U tom ogromnom i mračnom prostoru i od te pomisli pomalo me obuzima jeza.

Oh, kako je teško gledati život mojim očima, a još ga je teže živjeti. Iscrpljuju me stvari koje drugi ljudi uopće ne primjećuju, niti o njima razmišljaju. Kada sam svojoj baki pokušala objasniti da mi živimo na jednoj kugli koja se vrti u svemiru, ona mi je rekla: –  Zašto ideš u školu da te uče takve gluposti. Bolje ti je da doma čuvaš krave. Nije znala ni čitati ni pisati, ali se savršeno snalazila. Nikada nije pitala koliko je sati, već koje je doba dana. Ona je dan podijelila na četiri dijela. Kada sam ja te dijelove proračunala u sate, znala je pogriješiti za samo pola sata. Ravnala se po suncu, avionu…

Je li bila sretnija od mene?

Ulazim u bolnicu na posljednju terapiju s osjećajem da tu više ne pripadam. A opet, koliko me je na početku bilo strah ući u bolnicu, toliko me sada strah izaći iz nje. Ovdje se nekako osjećam sigurno. U bolnici možeš doživjeti puno više ljudskosti nego u vanjskom svijetu. Vani hodaju hladni, zamišljeni, izgubljeni ljudi. Gledam sestre, u toj velikoj gužvi rade profesionalno, ali zbog toga nisu izgubile ljudskost.

Kažu kako zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu: želi ozdraviti. Ja imam još jednu želju. Ne želim umrijeti na proljeće.

Jako se trude da se svi osjećamo ugodno. Ne spominju bolest, pričaju o običnim stvarima iz života, pozitivne su, a to nama baš treba. Ne mogu ne primijetiti gospođu s kojom sam prošli puta puno razgovarala i koja mi je ispričala mnoge događaje oko svoje bolesti. Bila sam zadivljena njezinom hrabrošću i optimizmom. Danas je  drugačija. Sjedi potpuno odsutna, ugašenog, besciljnog pogleda. Sva se zgurila, dopustila je da tijelo visi oko nje, kao da nije njezino.

Je li se predala? Ne, ne želim je se takve sjećati. Možda samo ima loš dan.

Dok mi sestra daje terapiju povjeravam joj svoje strahove i slutnje vezano uz daljnje liječenje. Utješila me na jedan tako divan i topao, ljudski način, toliko mi je toga lijepog i ohrabrujućeg rekla da su nestali svi moji strahovi.  Dok prolazim kroz hodnik prema izlazu čujem pacijenticu kako govori: – Kada mi je zlo od kemoterapije, ne mislim ni na djecu, ni muža, želim samo umrijeti.

Druga dodaje: – Sve sam prošla, sačuvala sam glavu na ramenu, a sada ne znam što ću s njome.Više ne mogu raditi. Od čega ću živjeti? Psiha mi je sva zdrmana. Bilo bi bolje da sam umrla.

Izlazim iz bolnice, stojim na vratima. Da je ovo film sada bih podigla ruke i viknula: – Gotovo je, sve je gotovo! Ali ovo nije ni film, ovo je stvaran život i samo je nešto gotovo, a nešto vjerojatno tek počinje. Sve se to i dalje nastavlja, a to u kojem smjeru najmanje određujem ja, a najviše sudbina.

Sve sam terapije obavila sama, a ipak nisam bila sama. Moja snaha vjerno me putem mobitela pratila na svim mojim putovanjima kroz terapiju. Na tome ću joj uvijek biti zahvalna. Silazim iz autobusa i idem pješice do stana. Prolazim pokraj potoka, gledam kako voda teče. Sjetila sam se gospođe koja je zadnji dan terapije šetala uz rijeku i od sreće u nju bacila periku. Za tri mjeseca bila je ponovno na operaciji.

Ja svoju neću baciti.

Gledam, čim proviri sunce dođu vrapčići na kupanje. Tako su veseli, razigrani, lijepo cvrkuću. Malo dalje netko je nešto bacio u potok pa je nastala brana, to ometa vodu u njezinom putu. Ona ga svejedno pronalazi. Zaobilazi prepreku na sve moguće načine i teče dalje prema svome cilju. Takav je život. Možeš mu stavljati prepreke, pokušavati ga zaustaviti ili barem usporiti, on svejedno kroz sve te brane nađe put i ide prema svom  cilju, odnosno kraju.

Idem dalje kroz livadu. Tu je dječje igralište, sjela sam na klupu i promatram djecu kako se igraju. Sjećam se svog djetinjstva, to je onaj lijepi dio koji ne bih mijenjala. U sebi recitiram stihove svoje najdraže pjesme koju sam posvetila proljeću i svome djetinjstvu.

Vratite mi radost mog srca

u majskim rosnim zorama.

I pjesmu dvaju bijelih golubova

na susjedovom krovu

kraj moga prozora.

 

I sunce mi vratite

što igralo se u mojoj

dugoj, lepršavoj kosi.

I rascvjetani voćnjak

u kojem poklici se čuju

i djeca igraju se bosa.  

Krenula sam dalje, pred očima mi se ukazala bijela plahta, vijori na povjetarcu razapeta između dva drveta. Izdaleka izgleda lijepa i bijela, potpuno čista, a kada priđeš bliže vidiš da je sva izbrazdana, puna je ispranih fleka. To je moja duša. Puna je ožiljaka. A čija nije?

Ljepota proljeća i ove livade maknuli  su mi tu sliku iz glave. Kažu kako zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu: želi ozdraviti. Ja imam još jednu želju. Ne želim umrijeti na proljeće.