Trudio sam se svojoj voljenoj biti podrška, no ne znam jesam li u tome uspio

Tomislav Perc (43)

7.

VELJAČA, 2018.

Godina je 2016. I nije ni počela tako loše. Onako uobičajeno, malo gore pa malo dolje. Ništa što bi nas trebalo brinuti. Malo posao, malo učiteljica u školi i tako, samo da mi ne bude dosadno. I onda dolazi kraj godine. Vrijeme u kojem se inače pripremam za proslavu rođendana i blagdana i sve ono što me veseli, ali jedan odlazak ginekologu sve to promijeni.

Ne u smislu da nisam proslavio sve što je trebalo. Jesam, ali sam to više “odradio” no što sam se istinski veselio tim danima.

Uglavnom, moja supruga Goranka došla je od ginekologa i rekla mi da je doktor našao nešto na desnoj dojci i kako treba ići na dodatnu pretragu, mamografiju. Tog liječnika osobno poznajem i znam da je u svom poslu jako dobar i da su sve njegove pacijentice jako zadovoljne s njim i njegovim radom, tako da nije bilo sumnje u to da Goranka ne bi trebala ići na dodatne pretrage.

Došlo je vrijeme tog drugog mišljenja koje nimalo nije bilo ugodno, ali je doktorica bila totalno direktna i odmah nam je rekla da nalaz nije dobar. Smrzneš se na trenutak i onda počinješ razmišljati sto na sat, a moraš ostati ‘kul’.

“Dođeš na posao. Dočeka te problem. Nakon toga dođeš kući i imaš stvaran problem: voljena osoba ima karcinom dojke i ne znaš što bi trebao reći i kako bi se trebao ponašati u svemu tome.”

Tomislav Perc / Foto privatna arhiva

Novonastala situacija u kojoj ne samo da nikada nisi bio, nego nisi uopće ni razmišljao o toj mogućnosti, dogodi se u sekundi. I ništa, sve radiš po nekakvom instinktu, probaš utješiti, biti podrška, a i sam znaš da se u tom trenutku Goranki svijet ruši i da nema baš riječi utjehe koje bi je mogle utješiti. Ali si tu, pored nje.

Sabrali smo se na brzinu koliko je to bilo moguće i zaputili se u Kliniku za tumore. Ako netko može riješiti taj problem, onda idemo u pravom smjeru. Pregled kod liječnika, koji u toj bolnici kotira kao jako dobar, nije prošao loše. Sve je upućivalo na to da ćemo novonastalu situaciju riješiti vrlo brzo. Tu smo, na pravom mjestu. I onda počinje klasična priča hrvatskog zdravstva. Čekanje operacije…

Iako je moja supruga po svemu bila pacijentica koja bi na stolu trebala biti u roku od 72 sata, tri smo tjedna čekali red. Cijelo vrijeme dok iščekuješ poziv iz bolnice moraš funkcionirati kao da se ništa ne događa.  Imaš obaveze koje moraš obavljati i moraš biti priseban. A onda se u nekom trenutku u svemu tome pogubiš. Znate kako kažu: “Vrag ne dolazi sam”. Dođeš na posao. Dočeka te problem. Svi misle da su njihovi problem najveći. Nakon toga dođeš kući i imaš stvaran problem: voljena osoba ima karcinom dojke i ne znaš što bi trebao reći i kako bi se trebao ponašati u svemu tome, a da svima ugodiš i rješavaš probleme.

Cijelo sam vrijeme sam sebi govorio: “Ma kad je stave na stol i operiraju, neće to biti tako strašno.” Treba imati pozitivne misli jer ništa ti drugo ne preostaje.

I dolazi trenutak kada nam se iz bolnice trebaju javiti za operaciju. Ali, nitko nam se nije javio. Goranka zove i dobiva informaciju da njezina operacija nije u programu ni u sljedeća tri tjedna. Drugi riječima: agonija se nastavlja. Shvaćam kako nešto moram poduzeti. Sav nabrijan odlazim u bolnicu. Putem razmišljam kako ću im svašta reći, ali nailazim na osoblje koje je beskrajno kulturno i kojemu su ruke vezane.

“Gospodine Perc nemamo anesteziologa i ne znamo kada će vaša supruga, kao i ove žene koje su došle prije nje, biti na redu za operaciju”, rekli su mi.

Toliko o našem zdravstvu za koje se izdvaja od naših plaća. Počneš razmišljati kao većina ljudi. Da potražim vezu? Ma ne… Ali što ako Goranka dođe na red prije nekoga kome treba hitnija operacija?

Uzeo sam svu dokumentaciju iz bolnice. Sad sam prepušten sam sebi. Prvo sam počeo razmišljati jesam li dobro napravio. A onda ostaviš zdravstvo iza sebe i kreneš dalje. Okrenuo sam broj mobitela drage mi osobe koja je to prošla i potražio pomoć i, naravno, dobio informaciju koja mi je u tom trenutku izgledala kao da je sve gotovo, riješeno. Ali samo u tom trenutku. Sad zamislite koliko kombinacija, koliko truda, poznanstva i trošenja snage izgubi čovjek, a još se nije počeo ni hrvati s problemom.

Na kraju odlazimo u privatnu ordinaciju. Na to nas je natjera “viša sila” – naše zdravstvo. Nema “obećanja ludom radovanje”, odmah zakazujemo termin operacije. Kako jednostavno, ne može biti jednostavnije!

Cijelo to vrijeme borbe s “višim silama” ispitujem se i nisam siguran jesam li svojoj voljenoj dovoljna podrška, jesam li svom djetetu dobar otac. Trudio sam se biti podrška i suprug koji je kraj nje u svakom trenutku. Jesam li uspio???

I sad kad razmišljam o onome što smo prošli, ponovno se pitam što se događa s ljudima koji nemaju mogućnost izaći iz tog začaranog kruga “više sile” na način na koji smo mi izašli? Koliko se oni napate ne bi li riješili svoj problem i riješe li ga uopće?

Još uvijek smo u 2016. godini, godini koja nikako da prođe. Nikako da je ostavimo iza sebe. Nekako se odužila, ali znao sam da i njoj mora doći kraj. Nastojali smo se svi skupa ponašati kao da se ništa strašno nije dogodilo. Imamo dijete koje treba znati istinu, a opet ga ne smiješ previše opteretiti. David, nas osmogodišnji sin, da i njega spomenem, uvelike nam je pomogao tako što je redovito izvršavao svoje obaveze. Bez naše pomoći kod pisanja zadaća odradio je sve kako treba i prošao 2. razred s vrlo dobrim uspjehom.

I kao što rekoh, mora i toj godini doći kraj. Došli su blagdani koji su mi nekada bili tako dragi. Ne mogu reći da mi i te godine nisu bili dragi, ali nisu bili potpuni. Bio sam malo umorniji, više psihički nego fizički. Kod Goranke je taj umor bio i fizički i psihički.

Sad kad se vratim na početak vidim da nisam puno rekao o tome kako sam se osjećao istinski duboko u sebi. Više sam vam pričao o sustavu bolnica, jadnom zdravstvu i tome slično. Sad ne znam je li to prednost ili mana. Što je bolje? Je li bolje da je sve išlo kao po loju i da sam imao previše vremena za razmišljanje i žaljenje samoga sebe ili ovako kada je sve bilo ‘našpanano’ i nisam imao vremena baviti se sam sobom? U takvim ti se situacijama uključi nagon za preživljavanje i tražiš najbolju opciju za voljenu osobu. U svemu što sam naveo potrebna je i podrška rodbine te najbližih prijatelja koji te okružuju. Bez podrške i puno optimizma nije lako prolaziti kroz takav period života.

 

Kužite, mi nismo same, mi smo posebne!

Dirljiva priča o prijateljstvu između dvije žene koje se nikada nisu vidjele. Sve je počelo sa zabunom poslanom porukom i Nismo same.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (4)

Povodom prvog rođendana Nismo same, o tome kako danas gledaju na bolest pričali smo s Andreom Krivačić, Ivankom Nikolić i Mirjanom Vlahović.

Read More

Gdje su naši(e) autori(ce) danas? (3)

Anita Crnjac, Maro Prizmić i Romana Zglav govore o tome što se promijenilo od trenutka kada su za Nismo same napisali svoju priču.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (2)

“Nikada nismo bile samosvjesnije i osjećale se bolje no danas”, tvrde hrabre Irena Letica Ćurčić, Sara Karačić i Snježana Slonja.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (1)

Tri naše autorice, Dubravka Škurla, Sandra Zubčić i Sonja Grgat, otkrile su nam kako se danas osjećaju i kakvi su im planovi za budućnost.

Read More

Kontra mraku, kontra sili… ili jesi ili nisi (2)

Kada su mi u Hrvatskoj rekli da je moj tumor neoperabilan spas sam potražila u jednoj od bolnica u sastavu turske grupacije Acibadem.

Read More

Kontra mraku, kontra sili… ili jesi ili nisi (1)

Nakon liječenja od raka dojke za Dubravku je uslijedio novi šok: nalaz CT-a pokazao je metastaze na mozgu, sedam komada, neoperabilno…

Read More

Bolest me slomila, uz podršku ove divne stranice potražila sam stručnu pomoć

Iako je autorica ove priče odlučila ostati anonimna, odluku da razgovora sa stručnom osobom smatramo njezinim i našim velikim uspjehom.

Read More

Trudio sam se svojoj voljenoj biti podrška, no ne znam jesam li u tome uspio

Dođeš na posao. Dočeka te problem. Nakon toga dođeš kući i imaš stvaran problem: voljena osoba ima karcinom dojke…

Read More

Nevjerojatna je čežnja za životom koja se javi kada je čovjek na rubu (2)

Pobjeda nije uvijek i nužno zdravlje. Pobjede su svaki dan mali i tajnoviti koraci znani samo nama.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama