Tužna sam jer nisam uspjela nagovoriti brata da i on posjeti liječnika

Milena Tomljanović

12.

KOLOVOZA, 2018.

Potaknuta rezultatima istraživanja koje je pokazalo da više od trećine ljudi koji su kao mladi preboljeli rak nakon izlječenja prestaju voditi brigu o svom zdravlju, naša autorica Milena Tomljanović odlučila je podijeliti s nama iskustvo prvog pregleda nakon liječenja od raka debelog crijeva koji joj je dijagnosticiran u dobi od svega 44 godine.

 

Nekako brzo došlo je vrijeme prve kontrole nakon operacije karcinoma debelog crijeva. Sjetila sam se vaših priča, drage moje, toga kako je vama bilo kada ste odlazile na kontrolu i kako vas je obuzimao strah. Rekla sam samoj sebi: “Ne paničari, sve će biti u redu!”

No, bez obzira na to koliko bili sabrani, na taj osjećaj odsutnosti, aritmije, nitko vas ne može pripremiti. Da idem na kontrolu rekla sam malom broju ljudi. Mislila sam, čemu ih zamarati kada znam da će biti tisuće pitanja na koje mi se nije dalo odgovarati.

“Upozorite svoje sestre, braću, djecu da i oni moraju kontrolirati svoje zdravlje i slušati signale koje nam šalje naše tijelo!”

To famozno jutro uredila sam se kao da idem na kavu s najzgodnijim frajerom, a ne na kolonoskopiju. Stavila sam na usne i obavezan crveni ruž.

Sjela sam u autobus na relaciji Samobor – Zagreb, stavila slušalice i pustila muziku na najjače… Ne želim slušati svoje misli. Ali, paniku i aritmiju ne mogu pobijediti. Odjednom je nastupilo ništavilo. Uopće se ne sjećam kako sam došla do ulaza u Vinogradsku bolnicu kroz koji nisam prošla punih godinu dana. U tih nekoliko minuta, koliko mi je trebalo da dođem do Zavoda za gastroenterologiju, u glavi mi se odvrtio cijeli film, od prvog pregleda do operacije. Zbunjena i drhtavom rukom sestri predajem uputnicu. Slušalice su mi još uvijek na ušima…

Gledam, čekaonica je puna blijedih lica. U tom se trenu na vratima ambulante pojavio moj doktor. Kratko je pogledao po čekaonici, a kada me ugledao nasmijao se i prišao mi, pružio je ruku i izgovorio moje prezime. Ostala sam u čudu. Kako se sjeća? Pa nije me vidio godinu dana, a i sestra sa šaltera još nije predala uputnice njegovoj sestri. Liječnikov široki osmijeh i toplina stiska njegove ruke malo su me opustili.

Ulazimo u ambulantu, liječnik uzima moje papire, ali ih ne gleda. Blago me priupita: “Kako ste?”

Potom je uslijedio niz pitanja koja su me rasplakala. Pitao me za moje sinove (sjećao se njihovih imena, dobi, škola koje pohađaju). Pitao me za roditelje, brata, jesam li prošla kemoterapiju…

Pitala sam ga kako se svega sjeća pored tolikog broja pacijenata. Odgovorio je da sam tada bila njegov najmlađi pacijent s tom dijagnozom. Imala sam tumor u uznapredovalom stadiju, a svi su nalazi osim kolonoskopije bili uredni.

Zahvalila sam mu što me posjetio dva puta dok sam bila na Odjelu kirurgije. Odgovorio je kako on uvijek vodi brigu o svojim pacijentima te da je došao i treći put, kako bi mi čestitao novu godinu, ali me nije našao jer su me dan ranije otpustili iz bolnice.

Ne trebam vam reći da sam se tada potpuno rasplakala. Priznala sam mu da me sada više strah nego prvi put, no on me razuvjerio. Rekao je da su nalazi i više nego dobri i da sam sada zdrava.

Tada me ponovno pitao za brata. Zanimalo ga je je li i on u međuvremenu bio na preventivnom pregledu. Naime, već me na prvom susretu zamolio da uvjerim brata koliko je nužno da tamo gdje postoji obiteljska anamneza svi potomci obave preventivnu kontrolu.

Rekla sam mu kako brata, nažalost, nisam uspjela nagovoriti da ode na pregled.

Na rastanku, liječnik me zamolio da nikako ne zanemarim kontrole kod onkologa. Rekao je kako nemali broj ljudi odustane od kontrola, misleći da im one više ne trebaju jer se osjećaju dobro, pa nastave živjeti starim načinom života, a onda se bolest vrati, za pet ili deset godina.

Nažalost, mali je broj liječnika koji će vam to reći.

Dragi moji, kontrolirajte se, živite život, ali sebi budite najvažniji.  Upozorite svoje sestre, braću, djecu da i oni moraju kontrolirati svoje zdravlje i slušati signale koje nam šalje naše tijelo!

Svima želim ugodno ljeto.

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Goranka Perc: Sve sam bliže cilju, ostalo mi je još manje od 100 kilometara!

Hrabra Goranka Perc hoda već punih 24 dana, a do cilja, grada Santiago de Compostele, ostalo joj je manje od 100 kilometara.

Read More

Goranka Perc: Hodam za sve žene oboljele od raka i ostvarujem svoj san!

Nakon što je odhodala polovicu puta hrabra Goranka Perc osjećala se kao da je osvojila Oscara. Što će tek biti kada stigne na cilj?

Read More

Goranka Perc: U prvih tjedan dana Camina propješačila sam 221,67 kilometara za svaku od vas!

Goranka će preći 800 kilometara dug Put svetog Jakova za sve žene oboljele od raka. Detalje Gorankinog puta pratite na našoj FB stranici.

Read More

Ruže rastu iz trnja (kako pričati s ljudima koji imaju dijagnozu)

Ponekad nam i pristup pretjerane obzirnosti ide beskrajno na živce.

Read More

Bolesna pohodi – telefonom

Jagoda Prebeg na duhovit način opisuje kako najčešće izgleda briga obitelji i prijatelja za oboljele.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama