Volim svoj život i ne dam ga! (7)

Nataša Petek (47)

10.

SIJEČNJA, 2018.

Stigla sam u Hitnu na Jordanovac u pidžami. Sestra nije mogla doći k sebi. Kaže, isteklo vam dodatno, što smo sada? Ja velim, a ništa idem doma platiti pa se vratim. No uspjela me ugurati u sistem.

Doktor i ja se gledamo preko nišana. Ne dam da mi vade plinsku. Ne dam da mi provjeravaju srce… samo želim krevet i antibiotike. Ne mogu stajati na nogama.  

Ali procedura se mora poštivati. Vade mi krv i šalju na snimanje pluća. Kažem doktoru, nemojte me slati doma, tri dana kurim sa 40. Vidjet ćemo nalaze, kaže on. A nalazi alarmantni. Obostrana upala pluća, CRP u visinama… Ostajete u bolnici, kaže doktor. Ja pogledam svoju putnu torbu, koja samo da ne eksplodira. Naravno, kažem, zbog toga sam i došla. Dajte mi tu infuziju, umirem… Na odjelu traže sobu za mene. Požurite, srušit ću se, vičem… Sestre se ustrčale. U krevet padam bez daha. U sobi sam opet s nekom bakicom i ženom, sićušnom, samo joj se oči naziru ispod pokrivača.

“Tražim razgovor sa psihologicom. Ne mogu to sama pregurati. Ona mi govori kako se moram pomiriti s time da imam kroničnu bolest i da se to neće promijeniti. Kako da to prihvatim? Kako? Nemam više snage, govorim joj.”

Polako tonem u san. Dobivam infuziju. Kao narkoman koji dobiva svoju dozu, osjećam da mi se život vraća u tijelo…

Nakon zračenja, nakon rastave, pao mi je drastično imunitet. Svako malo bih dobila upalu pluća i završila na Jordanovcu. Mislila sam da sam se riješila te bolnice, ali kako mi je rekla prijateljica, onaj tko jednom dođe gore, teško je se rješava. Bila je u pravu.

Doktor mi je rekao da nalazi nisu dobri. Nešto su našli na plućima. Odsjekle su mi se noge. Ne mogu opet prolaziti kroz tu moru. Pitam, što ste to našli. Kaže mi, nove lezije, ne znamo kojeg porijekla, morate na CT i bronhoskopiju. Pijem tabletu za smirenje i odlazim na kavu. Sto misli mi prolazi kroz glavu.

Zovem mamu, kažem nije dobro. I plačem. Nakon dugo vremena. Tražim razgovor sa psihologicom. Ne mogu to sama pregurati. Ona mi govori kako se moram pomiriti s time da imam kroničnu bolest i da se to neće promijeniti. Kako da to prihvatim? Kako? Nemam više snage, govorim joj. Pita me, a inače, kako vaš život, od 1 do 10, kako biste ga ocijenili? Sa 11, kažem. Nikad mi nije bilo bolje. Osim zdravlja. Muža sam preboljela. Hvala Bogu. Ona me gleda zadivljeno. Piše u svoje papire, zadovoljna vlastitim životom, jedino se boji zbog zdravstvene situacije. Ne mogu ponovno imati tumor, govorim joj. Ne bih imala snage opet prolaziti kroz to. To je pakao. Razumijem vas. Ali ne znači da se tumor vratio. A i da se vratio, pod nadzorom ste stručnjaka, ne brinite. Malo me smirila.

Odlazim u sobu. Cimerica me nijemo gleda. Ona ne želi pričati o svojoj dijagnozi. Njezin muž mi je rekao da ima rak pluća, proširio se. Šutke je gledam. Njene oči pune su straha i očaja. Smijemo se i pričamo o glupostima, zaboravljamo da ležimo na odjelu na kojem ljudi umiru svakodnevno. Vadim svoju svetu prašinu iz Vrindavana, Indije. Kažem, malo blagoslova nikome ne škodi. Ona oduševljeno stavlja prah na glavu. Dajem joj malo da ima sa sobom. Gleda me s dubokom zahvalnošću. Stavljam prašinu i bakici koja leži do nje. Nije joj dobro. Duboko hroplje. Teško diše. Nešto mrmlja. Lice joj je sivo. Neće dugo, pomislim u sebi i počnem se moliti.

 

To poslijepodne bakica je preminula. Cimerica je dobila živčani slom. Kaže, nikada se još nisam susrela sa smrću. Ne želim umrijeti, ponavlja stalno. Pokušavam je utješiti. Ne brinite. Vječni smo. Smrt je samo prelazak. Ona je neutješna. Bakica je još dva sata bila s nama u sobi. Cimerica je dobila tablete za smirenje.

Ja odlazim u kafić. Van, na drugu stranu ulice, gdje su ljudi zdravi. Da isperem taj okus prolaznosti. Sestre me traže. Kažu, opet ste nam pobjegli, ne smijete izlaziti van a da nam se ne javite. Tužit ćemo vas doktoru.

Sutradan upada doktor i viče: Kažu sestre da šalabajzate! Ne šalabajzam, doktore. Kakvi su rezultati CT-a? Kaže, u redu je, samo nove lezije. Ali morate još ostati neko vrijeme, ipak imate tešku upalu pluća. Dobro je, pomislim. To mogu podnijeti. Bila sam tri tjedna u bolnici. U bolnici koja mi je postala drugi dom. U bolnici na kraju grada koji volim. Na odlasku doktor mi govori, ne brinite, vidimo se uskoro.

Nadam se da nije u pravu. Moj optimizam je skočio na brojku 12. Volim svoj život. I ne dam ga…

 

 

O autoru

Nataša Petek živi u Zagrebu i radi kao lektorica u Jutarnjem listu.  Diplomirala je na Filozofskom fakultetu hrvatski jezik i književnost.

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama