Volim svoj život i ne dam ga! (7)

Nataša Petek (47)

10.

SIJEČNJA, 2018.

Stigla sam u Hitnu na Jordanovac u pidžami. Sestra nije mogla doći k sebi. Kaže, isteklo vam dodatno, što smo sada? Ja velim, a ništa idem doma platiti pa se vratim. No uspjela me ugurati u sistem.

Doktor i ja se gledamo preko nišana. Ne dam da mi vade plinsku. Ne dam da mi provjeravaju srce… samo želim krevet i antibiotike. Ne mogu stajati na nogama.  

Ali procedura se mora poštivati. Vade mi krv i šalju na snimanje pluća. Kažem doktoru, nemojte me slati doma, tri dana kurim sa 40. Vidjet ćemo nalaze, kaže on. A nalazi alarmantni. Obostrana upala pluća, CRP u visinama… Ostajete u bolnici, kaže doktor. Ja pogledam svoju putnu torbu, koja samo da ne eksplodira. Naravno, kažem, zbog toga sam i došla. Dajte mi tu infuziju, umirem… Na odjelu traže sobu za mene. Požurite, srušit ću se, vičem… Sestre se ustrčale. U krevet padam bez daha. U sobi sam opet s nekom bakicom i ženom, sićušnom, samo joj se oči naziru ispod pokrivača.

“Tražim razgovor sa psihologicom. Ne mogu to sama pregurati. Ona mi govori kako se moram pomiriti s time da imam kroničnu bolest i da se to neće promijeniti. Kako da to prihvatim? Kako? Nemam više snage, govorim joj.”

Polako tonem u san. Dobivam infuziju. Kao narkoman koji dobiva svoju dozu, osjećam da mi se život vraća u tijelo…

Nakon zračenja, nakon rastave, pao mi je drastično imunitet. Svako malo bih dobila upalu pluća i završila na Jordanovcu. Mislila sam da sam se riješila te bolnice, ali kako mi je rekla prijateljica, onaj tko jednom dođe gore, teško je se rješava. Bila je u pravu.

Doktor mi je rekao da nalazi nisu dobri. Nešto su našli na plućima. Odsjekle su mi se noge. Ne mogu opet prolaziti kroz tu moru. Pitam, što ste to našli. Kaže mi, nove lezije, ne znamo kojeg porijekla, morate na CT i bronhoskopiju. Pijem tabletu za smirenje i odlazim na kavu. Sto misli mi prolazi kroz glavu.

Zovem mamu, kažem nije dobro. I plačem. Nakon dugo vremena. Tražim razgovor sa psihologicom. Ne mogu to sama pregurati. Ona mi govori kako se moram pomiriti s time da imam kroničnu bolest i da se to neće promijeniti. Kako da to prihvatim? Kako? Nemam više snage, govorim joj. Pita me, a inače, kako vaš život, od 1 do 10, kako biste ga ocijenili? Sa 11, kažem. Nikad mi nije bilo bolje. Osim zdravlja. Muža sam preboljela. Hvala Bogu. Ona me gleda zadivljeno. Piše u svoje papire, zadovoljna vlastitim životom, jedino se boji zbog zdravstvene situacije. Ne mogu ponovno imati tumor, govorim joj. Ne bih imala snage opet prolaziti kroz to. To je pakao. Razumijem vas. Ali ne znači da se tumor vratio. A i da se vratio, pod nadzorom ste stručnjaka, ne brinite. Malo me smirila.

Odlazim u sobu. Cimerica me nijemo gleda. Ona ne želi pričati o svojoj dijagnozi. Njezin muž mi je rekao da ima rak pluća, proširio se. Šutke je gledam. Njene oči pune su straha i očaja. Smijemo se i pričamo o glupostima, zaboravljamo da ležimo na odjelu na kojem ljudi umiru svakodnevno. Vadim svoju svetu prašinu iz Vrindavana, Indije. Kažem, malo blagoslova nikome ne škodi. Ona oduševljeno stavlja prah na glavu. Dajem joj malo da ima sa sobom. Gleda me s dubokom zahvalnošću. Stavljam prašinu i bakici koja leži do nje. Nije joj dobro. Duboko hroplje. Teško diše. Nešto mrmlja. Lice joj je sivo. Neće dugo, pomislim u sebi i počnem se moliti.

 

To poslijepodne bakica je preminula. Cimerica je dobila živčani slom. Kaže, nikada se još nisam susrela sa smrću. Ne želim umrijeti, ponavlja stalno. Pokušavam je utješiti. Ne brinite. Vječni smo. Smrt je samo prelazak. Ona je neutješna. Bakica je još dva sata bila s nama u sobi. Cimerica je dobila tablete za smirenje.

Ja odlazim u kafić. Van, na drugu stranu ulice, gdje su ljudi zdravi. Da isperem taj okus prolaznosti. Sestre me traže. Kažu, opet ste nam pobjegli, ne smijete izlaziti van a da nam se ne javite. Tužit ćemo vas doktoru.

Sutradan upada doktor i viče: Kažu sestre da šalabajzate! Ne šalabajzam, doktore. Kakvi su rezultati CT-a? Kaže, u redu je, samo nove lezije. Ali morate još ostati neko vrijeme, ipak imate tešku upalu pluća. Dobro je, pomislim. To mogu podnijeti. Bila sam tri tjedna u bolnici. U bolnici koja mi je postala drugi dom. U bolnici na kraju grada koji volim. Na odlasku doktor mi govori, ne brinite, vidimo se uskoro.

Nadam se da nije u pravu. Moj optimizam je skočio na brojku 12. Volim svoj život. I ne dam ga…

 

 

O autoru

Nataša Petek živi u Zagrebu i radi kao lektorica u Jutarnjem listu.  Diplomirala je na Filozofskom fakultetu hrvatski jezik i književnost.

Dva puta sam pobijedila rak i rodila zdravu curicu. Spremna sam na sve!

Borislava je Imala 34 godine i tumor dojke za koji je liječnik hitno odredio operaciju, odstranjenje dojke, a onda je saznala da je trudna…

Read More

U lijevoj dojci imala sam tri čvorića, bez puno razmišljanja odmah sam odstranila – obje dojke

U lijevoj dojci imala sam tri čvorića, bez puno razmišljanja odmah sam odstranila – obje dojke Tanja Vukić (48) 16. SVIBNJA, 2018. Moja priča vjerojatno je slična mnogima, ali kad nam se dogodi bolest mislimo da se ono što proživljavamo dogodilo samo nama. Majka sam...
Read More

Osmomjesečni sinčić najveća mi je snaga u liječenju

U dobi od 25 godina, u šestome mjesecu trudnoće, Petri je otkriven Hodgkinov limfom, a liječnici nisu znali što bi s njom…

Read More

Moja mama ima rak. Točka.

U rizičnoj sam skupini i svake se godine kontroliram, minuta mi tada traje kao godina, ali spoznaja da je sve u redu… vrijedi milijun dolara!

Read More

Kužite, mi nismo same, mi smo posebne!

Dirljiva priča o prijateljstvu između dvije žene koje se nikada nisu vidjele. Sve je počelo sa zabunom poslanom porukom i Nismo same.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (4)

Povodom prvog rođendana Nismo same, o tome kako danas gledaju na bolest pričali smo s Andreom Krivačić, Ivankom Nikolić i Mirjanom Vlahović.

Read More

Gdje su naši(e) autori(ce) danas? (3)

Anita Crnjac, Maro Prizmić i Romana Zglav govore o tome što se promijenilo od trenutka kada su za Nismo same napisali svoju priču.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (2)

“Nikada nismo bile samosvjesnije i osjećale se bolje no danas”, tvrde hrabre Irena Letica Ćurčić, Sara Karačić i Snježana Slonja.

Read More

Gdje su naše autorice danas? (1)

Tri naše autorice, Dubravka Škurla, Sandra Zubčić i Sonja Grgat, otkrile su nam kako se danas osjećaju i kakvi su im planovi za budućnost.

Read More

Kontra mraku, kontra sili… ili jesi ili nisi (2)

Kada su mi u Hrvatskoj rekli da je moj tumor neoperabilan spas sam potražila u jednoj od bolnica u sastavu turske grupacije Acibadem.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama