Za mene je život lijep i s 90 posto tjelesnog oštećenja!

Vera Polinčić (38)

29.

TRAVNJA, 2017.

Vraćam se od onkologa. Sretna jer je još jedna kontrola prošla u redu! Sjedim u autobusu s hrpom ljudi koji, baš kao i ja, prebiru papire. Većina nas vraća se od liječnika. Meni moj nalaz mami veeeeliki osmijeh!!! Baterija mi je na 22 posto, ali pisat ću dok ide. Drage žene, moje prijateljice! Zovem se Vera. Imam 38 godina. Moj prvi susret s našom opakom bolešću dogodio se 2008. godine. Tada je moj sin imao godinu dana. Želim naglasiti da sam kvržicu otkrila za vrijeme dojenja. Prvo sam mislila da je to mliječna žlijezda i nisam se previše obazirala. Mom sinu Juri tada je bilo osam mjeseci. Kada je napunio godinu dana, 23. travnja, trebala sam uputnicu liječnika opće prakse za redovnu kontrolu i slučajno zamolim liječnika da pogleda što mi je to na dojci, zašto se ne povlači kada više ne dojim. TADA JE SVE KRENULO!!! Želim ohrabriti svaku ženu. Kada sam oboljela bila sam jako mlada. A pogledajte koliko je godina prošlo od 2008. do danas. Uh, neopisivo sam sretna, uspijevam ja to!!!

Te 2008. mislili su da je obična cista. Otvorili su me i zatvorili. A onda šok. Karcinom! Nakon tri dana ponovno na operaciju. Odstranili su mi četvrtinu dojke i osam limfi, dvije su bile zahvaćene. Slijede: kemoterapija, užasne stravične crvene injekcije, potom zračenje, pa Herceptin. Pomalo sam se oporavljala. Pet godina sve je bilo u redu. A onda, prije tri godine, na redovnom ultrazvuku pronašli su mi recidiv. Strašno, najstrašnije! Ali ne, glavu gore. Odradila sam ponovno kemoterapiju i liječenje Herceptinom uz još gore muke. Ovoga sam puta preventivno odstranila i drugu dojku, maternicu i jajnike. A sada ono najljepše: Živa sam! Volim život! Volim ljude!

Naravno, sve bih to teško izdržala bez mog supruga i sina, mojih roditelja, brata sestre. Oni su mi bili velika potpora. Duuuugo bih mogla pisati. U devet godina dogodilo se puno i lijepih i ružnih stvari. Bilo je svega, i smijeha i plača.  

Sjećam se jednog Herceptina. Kiša je toliko padala, a ja sam još uvijek imala maramu na glavi. Kišobran nisam imala. Dok sam se spuštala liftom u zelenoj zgradi KBC-a Rebro, kako bih si skratila put od bijele do zelene zgrade da ne pokisnem, sa mnom je u liftu bila jedna žena.U tom me trenutku nazvao suprug. Zanimalo ga je kako sam i hoću li stići na vlak za Novu Gradišku kako ne bih morala dugo čekati onaj sljedeći. Rekla sam mu da kiša jako pada, a ja sam bez kišobrana te da ni sama ne znam kako ću do Glavnog kolodvora. Lift je stao, vrata su se otvorila, a žena se zadržala sve dok nisam završila razgovor. Onda mi je rekla: – Gospođo, ja vas mogu povesti, idem u tom smjeru.

Zamislila sam se. Je  li je to moguće? Gospođa se predstavila. Rekla je da je liječnica na Rebru i da radi na Oftalmologiji. Pristala sam da me poveze. Ježim se dok ovo pišem. Ostavila me točno ispred Glavnog kolodvora. I ovim putem želim zahvaliti toj gospođi koju možda više ne bih prepoznala, iako bih ju voljela sresti i uživo joj se zahvaliti. Ma postoje anđeli!

Sjećam se i događaja na jedan Badnjak. Bila sam na zračenju na Klinici za tumore. Žurila sam se kako bih stigla na prvi vlak. Tramvaj se zaustavljao, a ja sam vidjela kako moj vlak odlazi. Suze u očima. Željela sam čim prije doći kući, svome sinu, da zajedno okitimo bor. Kao i uvijek, mislila sam kako nam je to možda posljednji zajednički Božić. Nije prošlo pet minuta zazvonio mi je mobitel, nazvao me suprugov brat i rekao kako me iza kolodvora čeka njegov kolega koji za blagdane ide u Slavoniju. Nisam mogla vjerovati da je to moguće.

Želim vam ispričati još nešto. Kada sam prije dvije godine završila s kemoterapijom, i kosa mi je polako počela rasti, odlučila sam skinuti maramu jer je već bilo toplo. Moj sin, koji je tada išao u malu školu, rekao mi je: – Mama, molim te, nosi maramu, svi me prijatelji pitaju zašto ti mama nema kosu. Uvijek sam tužna kada se toga sjetim.

Prije no što sam počela pisati svoju priču, na portalu Nismo same pročitala sam priču žene koja je, kako je napisala, imala tu sreću da se liječila u Nizozemskoj. I sama imam dobro iskustvo s poslodavcima. Moje su mi šefice produživale ugovor i u vrijeme dok sam bila na bolovanju. Prije osam mjeseci vratila sam se na posao. Jako mi je naporno, jako. Radim fizički posao. Tri puta sam bila na komisiji za mirovinu, sva tri puta su me odbili. Što ću ja u mirovini, kažu, kada nemam metastaze. Kasnije sam čula da je liječnik koji mi je to rekao – urolog. Strašno. Ljuta sam na cijeli sustav u ovoj našoj napaćenoj zemlji. Kome se obratiti? Tko nas oboljele žene može razumjeti? Ako odem kratko na bolovanje, poslodavac se ljuti jer kada sam kratko na bolovanju štetim firmi. Pitam se tko pravi razliku između invalidnosti i tjelesnog oštećenja koje u mom slučaju iznosi 90 posto? Zašto mi oboljeli od raka nemamo nikakvih prava?

Šaljem Vam veliki pozdrav! Vama i sebi želim puno snage s bolešću. Žene, moj sin za nekoliko dana slavi deseti ročkas!

Ej, sve vi zabrinute, namrgođene, nesretne! Živite život! Za mene je život lijep i s 90 posto tjelesnog oštećenja. Unatoč svim preprekama.  

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Goranka Perc: Sve sam bliže cilju, ostalo mi je još manje od 100 kilometara!

Hrabra Goranka Perc hoda već punih 24 dana, a do cilja, grada Santiago de Compostele, ostalo joj je manje od 100 kilometara.

Read More

Goranka Perc: Hodam za sve žene oboljele od raka i ostvarujem svoj san!

Nakon što je odhodala polovicu puta hrabra Goranka Perc osjećala se kao da je osvojila Oscara. Što će tek biti kada stigne na cilj?

Read More

Goranka Perc: U prvih tjedan dana Camina propješačila sam 221,67 kilometara za svaku od vas!

Goranka će preći 800 kilometara dug Put svetog Jakova za sve žene oboljele od raka. Detalje Gorankinog puta pratite na našoj FB stranici.

Read More

Ruže rastu iz trnja (kako pričati s ljudima koji imaju dijagnozu)

Ponekad nam i pristup pretjerane obzirnosti ide beskrajno na živce.

Read More

Bolesna pohodi – telefonom

Jagoda Prebeg na duhovit način opisuje kako najčešće izgleda briga obitelji i prijatelja za oboljele.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama