Zadovoljna sam sobom, baš takvom kakva sam sada!

Zdenka Dvojković (65)   

27.

PROSINCA, 2017.

Drage moje ženice, dugo se spremam ovo napisati, ali mi nije bilo lako kao kada sam pisala prvu priču. Tada je bio prejak naboj emocija pa su riječi same navirale. Pomislila sam zašto uopće pisati, ali sam shvatila da i vi sve ovo morate znati i čuti. Svaka od vas koja boluje.

Dakle, moja prva priča objavljena je pod naslovom “Taj ‘mali gad’ u mojoj dojci zapamtit će u čije je tijelo ušao“. Tada sam pisala o počecima moje bolesti, o ružnoj spoznaji da imam karcinom dojke, o operaciji, o 15 kancerogenih limfnih čvorova, o kemoterapijama, gubitku kose i glupim komentarima ljudi koji me poznaju.

Od tada je prošla skoro još jedna godina. Cijelo vrijeme sam na kemoterapijama, drugi puta sam izgubila kosu, i to baš kada mi se novonarasla počela sviđati. Čak sam je tako kratku i obojila. Mislim da mi je izgubiti opet kosu bilo gore i tužnije nego prvi puta, ali za Boga miloga, pa to je samo kosa.

Cijelo se vrijeme trudim normalno živjeti, smijem se, pjevam, družim s unucima, obitelji i nekoliko probranih prijatelja.

“Ima još nešto lijepo u mojoj priči. Ja sam se totalno promijenila, mislim na svoju osobnost. Nije me briga što tko misli, priča i na koji me način gleda. Nije mi važno jesam li im draga ili nisam. Ono sam što jesam, zadovoljna sobom, baš takvom kakva sam sada.”

Zdenka Dvojković / Foto privatna arhiva

Jedno vrijeme mi je bilo fizički jako teško, ali ne želim priznati, tvrdoglava i uporna, ili kako moja djeca kažu pozitivno munjena. To mi se sviđa jer je pravi opis mene. U mojoj blizini nitko ne smije cendrati ni biti tužan, jer nisam ni ja. Svi glume, znam da im je teško, ali poslušni su. Ne pokazuju ni bol ni tugu – samo ljubav.

Najteže mi je s mojim suprugom, mojom muškarčinom. On koji je uvijek bio jak, hrabar, čvrst, moj pravi oslonac u životu, odjednom “strašljivko”, uplašen za mene, oči mu pune straha, brige i tuge, kao i ljubavi, koju zapravo nisam nikada prije osjetila baš tako jako. I zamislite, ja smrtno bolesna, sada uživam u svakom trenutku. Hrabrim supruga, stalno ga nasmijavam i uspijevam.  Shvatio je da ću ozdraviti, vjeruje mi jer neprestano to tvrdim.

Prijetila sam “tom malom gadu” da će zapamtiti u čije je tijelo ušao, a da ne smije ni u čije. Izgleda da sam za sada ja pobijedila, no u duši ipak ostajem na oprezu. Moji tumorski marker su u normali, PET-CT nalaz je bolji od onoga u svibnju. To se poboljšanje najbolje vidi na metastazama u kostima koje nisam ni spomenula jer ih ignoriram.

Imala sam krize oko terapija, zapravo Nolvadexa, blokatora hormona. Nakon što sam pročitala što sve piše u deklaraciji odbijala sam piti taj lijek. E, tu mi je pomogla naša draga Ivana, koju silno volim, a upoznale smo se sasvim slučajno na početku moje bolesti. Ona je odmah kontaktirala žene koje piju isti lijek i nagovorila me da ga i ja počnem piti. Beskrajno sam joj zahvalna i ne znam kako sam uopće mogla biti tako glupa da odbijam lijek, ali to je bio trenutak mog teškog i slabog fizičkog stanja kao posljedica kemoterapija. Zato zapamtite, nikada ne činite nešto slično, jer terapije se moraju uzimati!

Ima još nešto lijepo u mojoj priči. Ja sam se totalno promijenila, mislim na svoju osobnost. Konačno se sviđam sama sebi. Prije su mi se svi više sviđali od mene same, a to je, naravno, krivo. Nije me briga što tko misli, priča i na koji me način gleda. Nije mi važno jesam li im draga ili nisam. Ono sam što jesam, zadovoljna sobom, baš takvom kakva sam sada.

Živim svoj život kako volim. Obitelj i dragi Bog su mi na prvom mjestu, kao i zdravlje te nekoliko izabranih prijatelja s kojima se smijem, otvoreno i iskreno govorim o svemu i znam da su uz mene što god da bude. Ne “metem” ispred tuđih vrata, ali to nikada ni nisam radila. Volim ljude i svima želim samo dobro, bez negative prema ikome, a ako mi se netko ne sviđa maknem se i jednostavno živim svoj život. I dalje želim biti dobra i ispravna, ali SVOJA. Veći dio godine živim na moru, buljim u njega, u svjetionik, galebove, ribare i divim se. Sadim si vrt i punim dušu. U Zagreb dolazim vidjeti svoju djecu i unuke ili ako moram na terapiju. No, sada sam na hormonskoj terapiji i citostaticima pa se liječim kod kuće, ne moram u bolnicu.

Ovo sve vam zapravo pišem kako bih vam rekla da nikada ne gubite nadu, da ne padate duhom i da naučite voljeti sebe. Pozitiva i radost u nama su jako važne, jednako koliko i kemoterapije. I onda je sve moguće. Ja imam sreću da imam i divnog onkologa kojemu silno vjerujem pa mu se i ovim putem zahvaljujem, kao i sestrama s Onkologije na Rebru.

 

Sve dobro što želim sebi, želim i svakoj od vas, ozdravljenje prije svega.

 

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama