Zadovoljna sam sobom, baš takvom kakva sam sada!

Zdenka Dvojković (65)   

27.

PROSINCA, 2017.

Drage moje ženice, dugo se spremam ovo napisati, ali mi nije bilo lako kao kada sam pisala prvu priču. Tada je bio prejak naboj emocija pa su riječi same navirale. Pomislila sam zašto uopće pisati, ali sam shvatila da i vi sve ovo morate znati i čuti. Svaka od vas koja boluje.

Dakle, moja prva priča objavljena je pod naslovom “Taj ‘mali gad’ u mojoj dojci zapamtit će u čije je tijelo ušao“. Tada sam pisala o počecima moje bolesti, o ružnoj spoznaji da imam karcinom dojke, o operaciji, o 15 kancerogenih limfnih čvorova, o kemoterapijama, gubitku kose i glupim komentarima ljudi koji me poznaju.

Od tada je prošla skoro još jedna godina. Cijelo vrijeme sam na kemoterapijama, drugi puta sam izgubila kosu, i to baš kada mi se novonarasla počela sviđati. Čak sam je tako kratku i obojila. Mislim da mi je izgubiti opet kosu bilo gore i tužnije nego prvi puta, ali za Boga miloga, pa to je samo kosa.

Cijelo se vrijeme trudim normalno živjeti, smijem se, pjevam, družim s unucima, obitelji i nekoliko probranih prijatelja.

“Ima još nešto lijepo u mojoj priči. Ja sam se totalno promijenila, mislim na svoju osobnost. Nije me briga što tko misli, priča i na koji me način gleda. Nije mi važno jesam li im draga ili nisam. Ono sam što jesam, zadovoljna sobom, baš takvom kakva sam sada.”

Zdenka Dvojković / Foto privatna arhiva

Jedno vrijeme mi je bilo fizički jako teško, ali ne želim priznati, tvrdoglava i uporna, ili kako moja djeca kažu pozitivno munjena. To mi se sviđa jer je pravi opis mene. U mojoj blizini nitko ne smije cendrati ni biti tužan, jer nisam ni ja. Svi glume, znam da im je teško, ali poslušni su. Ne pokazuju ni bol ni tugu – samo ljubav.

Najteže mi je s mojim suprugom, mojom muškarčinom. On koji je uvijek bio jak, hrabar, čvrst, moj pravi oslonac u životu, odjednom “strašljivko”, uplašen za mene, oči mu pune straha, brige i tuge, kao i ljubavi, koju zapravo nisam nikada prije osjetila baš tako jako. I zamislite, ja smrtno bolesna, sada uživam u svakom trenutku. Hrabrim supruga, stalno ga nasmijavam i uspijevam.  Shvatio je da ću ozdraviti, vjeruje mi jer neprestano to tvrdim.

Prijetila sam “tom malom gadu” da će zapamtiti u čije je tijelo ušao, a da ne smije ni u čije. Izgleda da sam za sada ja pobijedila, no u duši ipak ostajem na oprezu. Moji tumorski marker su u normali, PET-CT nalaz je bolji od onoga u svibnju. To se poboljšanje najbolje vidi na metastazama u kostima koje nisam ni spomenula jer ih ignoriram.

Imala sam krize oko terapija, zapravo Nolvadexa, blokatora hormona. Nakon što sam pročitala što sve piše u deklaraciji odbijala sam piti taj lijek. E, tu mi je pomogla naša draga Ivana, koju silno volim, a upoznale smo se sasvim slučajno na početku moje bolesti. Ona je odmah kontaktirala žene koje piju isti lijek i nagovorila me da ga i ja počnem piti. Beskrajno sam joj zahvalna i ne znam kako sam uopće mogla biti tako glupa da odbijam lijek, ali to je bio trenutak mog teškog i slabog fizičkog stanja kao posljedica kemoterapija. Zato zapamtite, nikada ne činite nešto slično, jer terapije se moraju uzimati!

Ima još nešto lijepo u mojoj priči. Ja sam se totalno promijenila, mislim na svoju osobnost. Konačno se sviđam sama sebi. Prije su mi se svi više sviđali od mene same, a to je, naravno, krivo. Nije me briga što tko misli, priča i na koji me način gleda. Nije mi važno jesam li im draga ili nisam. Ono sam što jesam, zadovoljna sobom, baš takvom kakva sam sada.

Živim svoj život kako volim. Obitelj i dragi Bog su mi na prvom mjestu, kao i zdravlje te nekoliko izabranih prijatelja s kojima se smijem, otvoreno i iskreno govorim o svemu i znam da su uz mene što god da bude. Ne “metem” ispred tuđih vrata, ali to nikada ni nisam radila. Volim ljude i svima želim samo dobro, bez negative prema ikome, a ako mi se netko ne sviđa maknem se i jednostavno živim svoj život. I dalje želim biti dobra i ispravna, ali SVOJA. Veći dio godine živim na moru, buljim u njega, u svjetionik, galebove, ribare i divim se. Sadim si vrt i punim dušu. U Zagreb dolazim vidjeti svoju djecu i unuke ili ako moram na terapiju. No, sada sam na hormonskoj terapiji i citostaticima pa se liječim kod kuće, ne moram u bolnicu.

Ovo sve vam zapravo pišem kako bih vam rekla da nikada ne gubite nadu, da ne padate duhom i da naučite voljeti sebe. Pozitiva i radost u nama su jako važne, jednako koliko i kemoterapije. I onda je sve moguće. Ja imam sreću da imam i divnog onkologa kojemu silno vjerujem pa mu se i ovim putem zahvaljujem, kao i sestrama s Onkologije na Rebru.

 

Sve dobro što želim sebi, želim i svakoj od vas, ozdravljenje prije svega.

 

Buen camino, Goranka!

Za sve nas Goranka Perc kreće na Camino de Santiago – put dug 800 kilometara propješačit će u majici Nismo same.

Read More

Život je vječito vraćanje na početak…

Naša autorica Nataša Petek nedavno je ponovno završila u bolnici, na odjelu na kojem je ležala i 2013. kada su je pripremali za operaciju.

Read More

Tužna sam jer nisam uspjela nagovoriti brata da i on posjeti liječnika

Milena Tomljanović o iskustvu prvog pregleda nakon liječenja od raka debelog crijeva koji joj je dijagnosticiran u dobi od svega 44 godine.

Read More

Ti ne plačeš, ti to možeš!

Sa svojih 29 godina, i najviše radi svoje dvoje djece od šest i devet godina, Sanja je odlučna izdržati sve da izliječi rak vrata maternice

Read More

Ponekad mislim da je Marija umrla od tuge za kosom

Kada je prvi puta oboljela od Ne-Hodgkinovog limfoma Jagoda je imala 37 godina i teško je podnijela gubitak kose.

Read More

Imala sam sreće…

Martina je sa svega 15 godina prošla šest kemoterapija, 23 godine bila je zdrava, a onda joj je ponovno dijagnosticirana maligna bolest.

Read More

Fak rak

Ivanina prijateljica piše o tome kakav je osjećaj kad ti u kratko vrijeme od raka obole tri vrlo bliske osobe.

Read More

Moja se bolest vraćala već nekoliko puta, no neće me slomiti. Snagu skupljam u zagrljajima!

Žaklini je u siječnju bilo šest godina borbe s rakom. U tom je periodu promijenila četiri kemoterapije, a nakon siječnja još dvije…

Read More

Bolujem od rijetke vrste tumora. Moja borba za život još uvijek traje, no ja znam da ću izići kao pobjednica!

Sve je počeo 2013., 2014. kada je Marijanu obuzeo naizgled benigni kašalj. Liječnik je zaključio da ima virozu i poslao je kući…

Read More

Dva puta sam pobijedila rak i rodila zdravu curicu. Spremna sam na sve!

Borislava je Imala 34 godine i tumor dojke za koji je liječnik hitno odredio operaciju, odstranjenje dojke, a onda je saznala da je trudna…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama