Živa sam 28 godina nakon dijagnoze. Imam posljedice liječenja, ali sam živa i sretna!

Gordana Juričić (50)

29.

STUDENOGA, 2018.

Prije mjesec dana napunila sam pola stoljeća! Da mi je to netko rekao prije 28 godina, odgovorila bih mu da je ta mogućnost jednaka sedmici na lotu.

Imala sam 21 godinu, bebu od 11 mjeseci i dvije “nevažne” žlijezde na vratu. Imala sam i prijateljicu, malo stariju od mene, stručniju i pametniju koja me je prisilila da odem liječniku.

Visoka sedimentacija, ostalo sve normalno. Zahvaljujući liječnici opće prakse završila sam na punkciji, umjesto na zaraznom odjelu na koji su me zadarski specijalisti htjeli smjestiti. Citološki nalaz pokazao je da bolujem od Morbus Hodgkinovog limfoma. U vrijeme bez interneta, kada liječnici pacijentima nisu sve odmah govorili u lice, završila sam u Kliničkom bolničkom centru Zagreb.

Vjerovala sam da imam “upalu limfnih žila” i da ću dobiti antibiotik i vratiti se kući: obitelji, bebi, mužu i mami koja mi je pomogla, pa se barem za dijete nisam morala brinuti dok suprug radi.

Dopao me je neki čudan odjel. Svi mladi bili su bez kose, a ja sam se čudila zašto svi briju glavu. Gospođa krevet do mog  jako je loše izgledala, nije primala posjete, povratila bi sve što je pojela, a na pretrage su je vozili u kolicima jer nije mogla hodati. Bila sam ljuta što su me stavili pokraj nje. Bože dragi, kako je mladost naivna i glupa. Moja nova susjeda nije pričala ni s kim, pa ni sa mnom. Jedva je disala, a ja sam čekala ponedjeljak jer sam si umislila da će me pustiti kući s nekoliko tableta. Nije mi bilo jasno što tamo uopće radim.

“Trebala sam sve ovo davno staviti na “papir”. Ni jednom nisam zaplakala. Nikome nisam pričala što osjećam.”

U ponedjeljak su gospođu posjeli u kolica. Ja sam hodala  pokraj nje. Išle smo na neku pretragu, a ona je u krilu nosila svoj i moj karton. Digla je glavu, pogledala me i rekla: – Ti i ja imamo istu dijagnozu. Srušila sam se nasred hodnika. Nisam ni znala kakva je to bolest, znala sam samo da ona umire i da isto čeka i mene. Kako će moje dijete odrasti bez mame? Kako će to preboljeti moja ljubav? Moja će mama od tuge umrijeti za mnom!

Poslali su mi psihologa. Danima je sjedio pored mene na krevetu. I onda sam dobila fotografije iz Zadra na kojima se vidi da je pao snijeg. Svi oko mene imali su lažni osmijeh, jedino se moja malena smijala od sreće što se nalazi pokraj snješka.

I onda sam rekla: – Dosta!

Neznanje me ubijalo, pa sam zamolila doktora Ivu Radmana da mi sve objasni što me čeka i što se najgore može dogoditi.

Prvu kemoterapiju primila sam u bolnici. Bio je to zapravo prvi ciklus prve kemoterapije, od šest kemoterapija odnosno 12 ciklusa. Dali su mi nešto za spavanje, povraćala sam i spavala. I onda sam se vratila kući. Svom djetetu, svome mužu…

Trebala sam sve ovo davno staviti na “papir”. Ni jednom nisam zaplakala. Nikome nisam pričala što osjećam. Moji su znali ono što trebaju znati: da u nedjelju navečer idem busom u Zagreb, da ću spavati kod kume studentice i u ponedjeljak primiti terapiju te se istoga dana navečer busom vratiti u Zadar. Znali su i da idem sama tramvajem do Rebra i da nakon kemoterapije praznovjerno na kiosku uzimam jednu jabuku i Kinder pločice jer će mi “biti manje muka”, a potom u tramvaju molim Boga da tramvaj ne zapne na semaforu jer nakon 40 minuta počinjem povraćati.

Od Rebra do Britanca i studentskog stana ima 30 minuta vožnje. Ja bih prvih nekoliko sati povraćala, a kada se sve malo smirilo otišla bih na tramvaj i potom na autobus koji bi me odvezao u Zadar. Suprug bi me dočekao na stanici u Zadru. Bila sam umorna, nasmijana i sretna jer sam vratila kući

Izobličila sam se nakon druge kemoterapije. Bila sam natekla, bez kose, zglobovi su me ubijali, ali meni to nije bilo bitno. Odlučila sam slijepo vjerovati doktoru Radmanu koji je rekao da je to sve prolazno i da će sve biti u redu. Sjećam se da sam pila kavu u omiljenom kafiću uz more, i mislila: „Da mi je barem još jednom gledati u more i ne misliti kako ću preživjeti sljedeću kemoterapiju.“ I dočekala sam! Nakon šest ciklusa kemoterapije i 28 zračenja vratila sam se mužu i djetetu, a oni su bili presretni.

Moja je curica tada već bila starija godinu dana, a suprug i ja za sve godine naših života. I onda je počeo strah. Strava! Što sad? Koliko dugo? Kada  će se vratiti? Izvana sam bila vesela mlada žena koja je pobijedila bolest i smrt, a u glavi mi je stalno bio košmar. Prošle su godine, ostala sam trudna i uz podršku doktora Radmana izgurala trudnoću do kraja. Rodila sam zdravu djevojčicu koja je dobila ime po mom liječniku.

Svaku bih noć lijegala sam s mišlju o bolesti, svako se  jutro budila s mišlju o bolesti. I dozvala sam je. Čudna izraslina na spoju prsne kosti i prvog rebra pokazala se kobnom. Sjećam se te davne 1996. godine. Radiolog me nakon CT-a pozvao u kancelariju. “Sve upućuje na kancerogenu tvorbu” rekao je.

U panici sam pitala: – Zar ne može biti i nešto drugo?

Odgovorio je: – Može, Hodgkin?!

Pa zar i on nije kancerogen?, pitala sam dalje, a radiolog je odgovorio: – Prema tumoru kosti, limfom je mala beba.

Otišla sam na punkciju. Kada sam došla po nalaz dali su mi zatvorenu kuvertu. Odmah sam znala što to znači. Sjela sam na klupu. Sama…

Dok sam otvarala kuvertu molila sam Boga da imam Hodgkin. Uslišio mi je molitve. Ponovno borba!

Ovog puta bila sam odlučna. Živjet ću dan po dan, nema planiranja.

I ako uspijem završiti kemoterapiju i zračenje nikad, ali NIKAD, više neću imati ni jedan problem u životu.

I znate što? Nemam ni jedan problem već jako puno godina. Imam dvije odrasle krasne cure, imam predivnog muža, puno krasnih prijatelja..

Problema nemam – niti jedan!

Sve sam ispričala ukratko, možda jednom napišem i onako iz dubine duše, ali vjerojatno ćemo to onda čitati kao knjigu.

Poanta priče je da sam živa 28 godina nakon dijagnoze. Imam posljedice liječenja, ali živa sam i sretna. Presretna!

Živa sam 28 godina nakon dijagnoze. Imam posljedice liječenja, ali sam živa i sretna!

Gordana Juričić imala je 21 godinu i bebu od 11 mjeseci kada su joj prvi put dijagnosticirali malignu bolest.

Read More

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama