Život je rock and roll

Žaklina Jurić (50)

12.

LISTOPADA, 2017.

Nakon što se suočila s dijagnozom karcinoma dojke splitska novinarka Žaklina Jurić napisala je autobiografsku knjigu “Dijagnoza optimist”.  U knjizi je opisala sve ono što joj se događalo tijekom liječenja.

……Ta su dva tjedna tako brzo prošla. Popela sam se na drugi kat Odjela za kirurgiju i u kancelariji preuzela svoj nalaz. Bio je ponedjeljak. Gužva na hodniku, svi su došli po nalaz. Držala sam veliku žutu omotnicu u ruci. Nisam je otvarala. Jednostavno mi ruka nije željela otvoriti tu omotnicu u kojoj je vjerojatno pisalo ono što me čeka naredno vrijeme dok traje liječenje. U nalazu je pisalo koju sam vrstu raka imala. Trebalo mi je vremena. Neko kratko vrijeme, kratko uzimanje pauze da shvatim gdje sam i što mi je činiti dalje. Nije lako.

To je jedan od težih trenutaka, ali treba ga proći. Doživjeti. Sjela sam na sjedalicu ispred kancelarije. U ruci mi je i dalje bila omotnica. Počela sam se lagano znojiti. Promislila sam što napraviti.

Nakon nekoliko trenutaka sam ustala, otišla na Odjel za kirurgiju i potražila doktora Joška. Došao je i primio me u sobu. Uzeo je nalaz i počeo čitati. Za to sam vrijeme u sebi molila Boga. Molila sam i molila sve dok mi se doktor nakon kraćeg vremena nije obratio: – Slušajte, prema nalazu imate invazivni rak. Jedno vrijeme ćete provesti u liječenju, a nakon toga ćete biti opet zdrava osoba. Ništa se ne brinite. Proći ćete sve ovo kao i ostale žene. Samo budite hrabri i veseli pa će Vam sve biti lakše. Ništa ne brinite. – ponovi opet.

“Napravit ću sve što je u mojoj moći kako bih opstala. I ako mi moderna medicina nudi pametne lijekove koji mi daju mogućnost izlječenja i života, ja ću ih uzeti.”

– Recite Vi meni jesu li mi odbrojani dani? Ja to imam pravo znati da znam kako ću se ponašati. Hoće li mi biti potrebna kemoterapija? – pitam ga.

– Nisu Vam odbrojani dani. – kroz smijeh će doktor Joško. – Nego? – ne odustajem.

– Vidite, svakako ćete preventivno morati proći zračenje, a što se kemoterapije tiče, to vam ja kao kirurg ne mogu govoriti jer to odlučuje onkolog. – odgovori mi.

– Onda ću to njega pitati. Vama hvala na svemu, doktore dragi. Stvarno ste divan i pošten čovjek. Svima ću govoriti o Vama ako se nećete ljutiti. Znate, pacijentima u ovakvim trenutcima puno znači pored sebe imati liječnika čovjeka i osobu kojoj vjeruju, a Vi to zasigurno jeste. Bog Vama i Vašoj obitelji podario blagoslov.

Sutra sam trebala ići na Odjel za onkologiju. Radi se o kratkom sastanku gdje vas u prostoriju primi nekoliko liječnika među kojima su onkolog, kirurg, patolog… Gledaju nalaze i na osnovi njih propisuju terapiju. I onda što dobiješ, dobio si. Savjetujem da na taj sastanak nipošto ne idete sami. Tko to prođe, shvati i zašto.

Pripremila sam se, prvenstveno psihički. Prikupila sam sve nalaze, stavila ih u omotnicu, a omotnicu u veliki fascikl. Sve uredno složeno, kao po špagi. Promislim kako mi nema uzmaka; što mi odrede, to mi je činiti. Nitko to umjesto mene ne može odraditi. Moram ja i nitko drugi. Sjela sam u „ferrari“ i krenula. Popela sam se stubama na drugi kat. U hodniku je bila gužva. Dosta pacijentica koje su također čekale da im tim liječnika odredi terapiju. U ušima sam imala slušalice. Iz mog playera treštio je ZZ Top. Oni me najbolje opuštaju u ovakvim situacijama. Što je prigoda teža, glazba mora biti žešća. Život je rock and roll. A i nisam željela slušati ispovijesti pacijentica. Nekoliko sati ranije razgovarala sam sa svojim onkologom, doktorom Elvisom, koji mi je dao odlične prognoze za ozdravljenje.

Napomenuo mi je da sam sebi spasila život odlaskom na redovni pregled, a kao dobru vijest spomenuo mi je i to što se rak nije proširio dalje. Nema metastaza, Bogu hvala. Rekao mi je da su mi šanse za ozdravljenje sedamdeset posto ako ne želim kemoterapiju, zračenje i ostale lijekove, a ukoliko želim, one rastu na devedeset sedam posto. Odlučila sam se za veći postotak. Životne su me okolnosti primorale da postanem ziheraš. I upravo zbog svega toga i zbog moje dijagnoze, koja ne mora biti ista kao drugima, ja u tom hodniku, dok sam čekala da me tim pozove na razgovor, nisam željela kontakt ni s kim. Osim sa ZZ Topom. Imam svoj cilj, a to je preživjeti. Želim živjeti i vrijeme liječenja provesti što bezbolnije i psihički lakše. Uostalom, glazba me uvijek opuštala. Pomagala mi je prebroditi dosta toga. Glazba i molitva. U ovom trenutku glazba je bila ključna.

Zazvonio mi je mobitel. Zove urednica, traži da odradim teren koji je bio u dvanaest sati. Odgovorim kako ću to napraviti čim doznam što me čeka. Dok sam razgovarala s urednicom, iz sobe je izašla glavna medicinska sestra. Vidim da mi nešto mota rukama. Spustim mobitel i čujem je da me proziva. Pozdravila sam se s urednicom, prekinula razgovor i ušla. Ogromna prostorija. Veliki ovalni stol i oko njega liječnici. Mnogo njih. Doktor Elvis predstavio me svojim kolegama kazavši im dijagnozu. Svi su me gledali. Promatrali. Koji osjećaj. Odjednom u vas gleda petnaest pari očiju. Očiju koje odlučuju o vašoj sudbini. Malo su međusobno raspravljali, dogovarali se. Nije to trajalo dugo, ali meni se činilo kao vječnost. Kao rulet koji se vrti unedogled i nikako da se zaustavi na broju koji želite.

– Mi smo donijeli odluku da je za Vaš tip karcinoma najbolji ACT protokol. To znači da ćete proći kemoterapije, zračenja, primat ćete godinu dana imunoterapiju, odnosno intravenozno lijek Herceptin, te ćete morati sljedećih pet do deset godina piti hormone. – objasnio mi je doktor Elvis.

– U redu. Ako nemam izbora, prihvaćam. – kratko sam i bez mnogo razmišljanja rekla i potom, pozdravivši ih sve, izišla.

Priznajem, pogodilo me. Nisam se nadala kemoterapijama ni tako dugom liječenju. Dobro me uhvatilo. Prvo je krenulo s grlom; peckanje, stiskanje. Onda oči, postale su vodenaste. Zatim prsa; odjednom stiskanje i gušenje. A tek glava. Nisam znala gdje sam parkirala auto. Tražila sam ga, tražila i konačno pronašla. Sjela sam unutra. Otvorila sam prozor, trebala sam zrak. Opet me počelo gušiti u grlu i plućima. Onda je krenulo plakanje. Izbacila sam sve iz sebe. Suze su navirale i, probijajući se ispod sunčanih naočala, vrtoglavo padale s mojih obraza natapajući mi košulju. Ljudi su prolazili i u čudu me gledali. Nakon nekoliko trenutaka došla sam malo sebi. Obrisala sam suze, ponovno stavila naočale, udobno se smjestila na sjedištu automobila, uključila cd, pojačala glazbu i krenula dalje.

Napravila sam automobilom veliki krug oko grada prije nego što sam se vratila kući. Morala sam se malo ispuhati. A i nisam željela da me majka i sin vide takvu. Nisam željela ni samoj sebi u niti jednom trenutku dati povod za posustajanjem u borbi za život.

Život je lijep. Volim ga živjeti. Volim biti ovdje i udisati ovaj zrak. Ovdje sam s razlogom. Nisam dovedena na kratko, već kako bih živjela i iza sebe nešto ostavila. Život je ono što nas čini ljudima. Život je i ono što će se dogoditi sutra. A ja i sutra želim živjeti i u tome me nitko neće spriječiti. Napravit ću sve što je u mojoj moći kako bih opstala. I ako mi moderna medicina nudi pametne lijekove koji mi daju mogućnost izlječenja i života, ja ću ih uzeti.

Vratila sam se kući. Majci sam objasnila da me čekaju duge terapije. Tješila sam je da će sve biti u redu jer tako zaista i mislim, osim onih očekivanih mučnina i drugih nuspojava koje me čekaju, ali što je to prema daru života. Ja to mogu i hoću. Najmanja je stvar što ću ostati bez kose, narast će. Isto kao i trepavice i obrve. Glavu ću odmah obrijati i tako izbjeći opadanje kose. Vlasulju neću nositi jer ne volim na sebi ništa umjetno. Hodat ću onako kako mi je Bog odredio. Kome se ne sviđa, neka okrene glavu na drugu stranu. Alternativa me ne zanima. Slijedit ću liječničke odluke i strogo se držati onoga što mi oni propisuju. Tako sam odlučila i tako će biti…..

 

“Prateći u stopu Žaklinu od trenutka kada je bila suočena sa sumnjom u dijagnozu raka dojke te u svim ostalim etapama njezine bolesti, saznajemo mnogo dragocjenih informacija koje su kao savjeti posebno istaknute na kraju knjige. Ali koliko god konkretni savjeti bili važni, korisni i potrebni, još je važnija spoznaja koju autorica ističe – neovisno o teškoći dijagnoze, o nama ovisi hoće li nam i koliko bolest i postupak liječenja otežati normalno življenje. Ili ga čak i uništiti. Psihološka i duhovna komponenta mogu biti iznimno važni pomagači u borbi s bolešću, ali i olovni teret koji vuče prema dnu. U nedoumicama i sumnjama, u teškoćama i bolima, u strahu i neizvjesnosti, u iščekivanjima i nadanju dijagnoza optimizma važnija je od dijagnoze carcinoma.”

(citat iz predgovora psihologinje dr. Mirjane Nazor)

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama