Život je vječito vraćanje na početak…

 

Nataša Petek (48)

16.

KOLOVOZA, 2018.

– Ne mogu te više gledati ovakvu – kaže mi susjed Erik koji je došao provjeriti kako sam…

– Dobro sam –  procijedim..

– Kako dobro – kaže on iznervirano, vidiš da jedva dišeš… – Izdurat ću – dodam.

– E, nećeš… odmah se spremaj na Hitnu!

 

– Ne mogu danas. Nemam snage, lupila miastenija na najjače. A i ne želim više u te bolnice…

– Ali ona plazmafereza bi ti mogla pomoći. Zašto se, pobogu, mučiš?! – drekne Erik već vidno iscrpljen u natezanju sa mnom.

Ja šutim i mislim si – fakat, zakaj se mučim… – Ok – velim, idem sutra na Hitnu.

– Ajd, fala Bogu – odahne on.

Dok sam spremala stvari u torbu, nazove me Nikolina, tajnica Jutarnjeg. Kažem joj: – Niksi, nisam baš dobro, žurim… – Ma samo se ti javi na telefon.

Zove Ogi, glavni urednik. Ja ostala bez teksta. (Kako je samo saznao da idem u bolnicu?) Pita me kako sam. Kažem mu da me opet lupila miastenička kriza, nakon pet godina. Veli on meni: – Ništa ti ne brini, uzimaj samo terapiju koju ti prepišu i ostani na bolovanju koliko god je potrebno. I što god ti treba, samo javi.  

Meni suze na oči: – Bog te blagoslovio, Ogi – prošapćem.

“Krajem 2013. doveli su me na Hitnu na Rebro u teškom stanju. Na Neurologiji 5 mjesec i pol su me pripremali za operaciju tumora na Jordanovcu. Bilo je čupavo… Svašta sam prošla. A sada sam se opet vratila na mjesto svog hodočašća. Drugačija…”

Sasvim sam zaboravila na tu miasteniju. Baš me to pogodilo. Jako. Mislila sam da sam je se riješila. Ali nakon tri godine borbe s upalama pluća, koja su oslabila od zračenja i onog pseudomonasa, tijelo jednostavno više nije izdržalo.

Tjedan dana prije, na kontroli, moja neurologica mi kaže – Za vas miasteničare pogubna je i obična gripa a kamoli ne pneumonija. Moralo je buknuti.

Pa kako sam samo onda još živa, čudila sam u sebi…

– A da se nije vratio… – Ma kaj bi se vratil – prekidam je. – Miastenija se vratila…. Ali ne ostajem u bolnici. Moram ići raditi. Probat ću to nekako pregurati – rekla sam bez daha.

– Dobro, kako želite… Ali povisujemo kortikosteroide na 50 miligrama, i mestinone na pet tableta dnevno.. I upiše ona još u svoj kompjuter da nisam voljna ostati u bolnici.

Ali nisam izdurala. Gušila sam se noću… Bilo je neizdrživo….

Na šalteru na Hitnoj samo sam procijedila: – Kolica… Brzo su dojurili i šiknuli me u prvu slobodnu ambulantu. Jedva sam sjela na krevet. Počela sam plakati. Sve mi se vratilo – i kriza prije pet godina, i operacija tumora i rastava braka. Nemam više snage boriti se. Sestra me tješi: – Ma bit će sve u redu… Upada mladi doktor. Ja plačem. On šuti. Čeka da se smirim.

– Što vam je – pita me. Kažem kroz suze: – Miastenija, dajte mi krevet, gušim se.

Gleda on u kompjuter: – A ima vas dosta na Jordanovcu u zadnje tri godine. – Je – procijedim.

I nemam više volje pričati. Baš nemam! Želim samo krevet i da me svi puste na miru…  Zove on dežurnu neurologicu s odjela i uz malo natezanja odšlajsali oni mene u sobu, na moju Neurologiju 5. Pala sam u krevet ko klada i tako odjevena zaspala.

Ujutro cijela ekipa oko mene. Vizita.

– Kako ste – pita glavna neurologica. – Umirem. – Ma kaj bi umirali… – doda glavna sestra. Kažem im da nema snage govoriti, da trebam samo mir… – Ok, šaljemo vas u drugu sobu, broj tri, tamo budete imali mira. To je krizna soba.   

 

Krajem 2013. doveli su me na Hitnu na Rebro u teškom stanju. Na Neurologiji 5 mjesec i pol su me pripremali za operaciju tumora na Jordanovcu. Bilo je čupavo… Svašta sam prošla.

A sada sam se opet vratila na mjesto svog hodočašća. Drugačija…

Izgubila sam u međuvremenu mnoge ljude, mnogi novi su se pojavili… Ali ja više nisam ista…
U sobi sam sa ženom kojoj je umro muž prije tri godine od srčanog udara. Mlad. Pedeset godina. Suze joj klize. Voljeli su se jako…
I to je bio okidač. Sada je u teškoj miasteničkoj krizi. Jer gutala je bol u sebi, a pred drugima se pravila jaka. Kažem joj: – Pustite da suze teku… Bilo gdje… Kaj vas briga kaj ko misli! Ionako ne znaju kako vam je.

Doktori ne znaju što će sa mnom. Plazmaferezu ne mogu dobiti jer imam tu bakteriju koja je kolonizirala pluća i mogla bi ponovno buknuti i opet izazvati upalu. Podići će mi kortikosteroide na 60 miligrama i to je to. Kažu mi da će na konziliju odlučiti što dalje sa mnom, moraju zvati farmakologa.

Znači, nema mi pomoći, mislim si, a Bože mili, kaj sad. Izdurat ću.

Moja cimerica Snježana u teškom je stanju – jede i pije samo na sondu. Ne može iz kreveta, jedva priča. Ali nakon par dana je živnula jer sam ja svaki dan u sobu dovlačila puno cvijeća (ne pitajte odakle) i radila oltar. A ona ima farmu i kuži se u cvijeće pa me uči kako se koji zove. I obje u tome uživamo. A i sestre, i čistačica..

– Pa, dobro, jeste li vi doma ili u bolnici – pita me jedna sestra gledajući u gomilu ruža na bolničkom ormariću. Cimerica Snježana i ja se urotnički smijemo. Ona je raspoložena jer je taj dan odlučila da će sve biti u roza boji, mojoj omiljenoj boji, a i omiljenoj boji glavne (lijepe) sestre Andreje koja je zadužena za nas u kritičnoj sobi, i koja mi kaže da sam baš če-če dok si lakiram nokte nakon teške noći u kojoj sam se opet gušila. Ovdje mi je lijepo. Da, baš lijepo. Mir. Sestre divne (dobro se poznajemo), doktori divni, a hrana prefina. E, pa mogu reći da napokon uživam u bolnici, kako god to čudno zvučalo!

Doktori su odlučili da mi neće dati antibiotike za pseudomonas jer od osam rezervnih još su mi samo dva preostala (zapravo ja sam im to sugerirala jer nema smisla davati mi antibiotike ako nemam upalu pluća). Spremam se kući. Pozdravljam se sa svima. Grlim se i slikam sa sestrama, sa sestrom Anom koja obožava cvijeće, i cimericom. Ona plače. Kažem joj, ne brini, doći ću te posjetiti, sve će biti u redu.

Odlazim s punim roza koferom niz hodnik, a moja lijepa glavna sestra viče za mnom: – Joj, baš si mi če-če!    

Život je vječito vraćanje na početak. Da nam pokaže jesmo li krenuli dalje ili nismo…

O autoru

Nataša Petek živi u Zagrebu i radi kao lektorica u Jutarnjem listu.  Diplomirala je na Filozofskom fakultetu hrvatski jezik i književnost.

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama