Prim. dr. Paula Podolski o utjecaju kemoterapije na mozak

‘Pacijenti se žale na probleme s brojevima i da im je narušeno kratkotrajno pamćenje’

Nažalost, od raka dojke obolijevaju sve mlađe žene. Prije 20 godina bili smo iznenađeni kad smo imali ženu između 30 i 40 godina oboljelu od raka dojke. Danas to nije izuzetak. Moja je najmlađa pacijentica imala 23 godine, no ima i mlađih.”

Ivana Kalogjera

Nakon liječenja kemoterapijom mnogi bolesnici primjećuju da im mozak više ne funkcionira kao prije: imaju poremećaje kratkotrajne pozornosti, zbunjeni su, imaju teškoća u koncentraciji, u pronalaženju pravih riječi…

Internetska stranica I Had Cancer nedavno se obratila članovima obitelji i prijateljima osoba liječenih kemoterapijom koje se žale na teškoće u kognitivnim funkcijama te ih pozvala da njihove tegobe shvate ozbiljno.

Nekoliko stotina bivših bolesnika na njihovoj je stranici na Facebooku iznijelo osobno iskustvo, a jedan je od njih napisao da je tijekom života naučio pet stranih jezika, a sada su mu se svi pomiješali. Liječnici dugo nisu prihvaćali ideju da kemoterapija utječe na funkcioniranje mozga.

No, najnovija istraživanja pokazuju da se metabolizam u mozgu doista mijenja nakon kemoterapije, te da su promjene najznačajnije u dijelovima koji su odgovorni za govor i mišljenje. O poremećaju za koji se u stručnim krugovima rabe nazivi „kemomozak“ ili „kemomagla“ razgovarali smo s uglednom onkologinjom prim. dr. Paulom Podolski s KBC-a Rebro, koja i sama proučava tu problematiku.

Što znači „kemomozak“?

U pozadini objašnjenja tog pojma su kognitivni poremećaji koji se javljaju kod osoba koje su primale kemoterapiju. Danas se zna da kognitivni poremećaji mogu nastati i u bolesnika liječenih drugim oblicima sustavnog onkološkog liječenja. Dakle, ne samo kao posljedica kemoterapije, već i kao posljedica biološke terapije i tzv. protuhormonske terapije, zatim mogu biti posljedica i same maligne bolesti, ako se ona nalazi, recimo, u mozgu, a mogu biti i posljedica komplikacija tijekom liječenja bolesnika koji su pothranjeni ili imaju druge metaboličke poremećaje i/ili nutritivne deficite. Svi on mogu imati kognitivne poremećaje ili disfunkcije, što znači da kod njih dolazi do poremećaja u procesima razmišljanja, sjećanja, pažnje, učenja novih stvari, koncentracije i slično.

17.02.2017., Zagreb – Prim. dr. Paula Podolski, onkolog i radioterapist.
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Odakle vaš interes za to područje?

Budući da se primarno bavim liječenjem i dijagnostikom tumora dojke, a u većini su istraživanja sudjelovale upravo bolesnice liječene od tumora dojke, u literaturi, na kongresima, posebice na radionicama na kojima se govorilo o kvaliteti života bolesnika za vrijeme liječenja i nakon liječenja, nerijetko sam se susretala s tim pojmom. Na početku moje edukacije, prije 20 godina, nitko o tome nije govorio, a i danas ima kolega koji smatraju kako taj pojam ne postoji. No, strana je literatura u tome jedinstvena: poremećaj svakako postoji, a to mogu potvrditi rezultati neuropsiholoških testiranja i funkcionalne slikovne radiološke metode u kombinaciji s radionuklidnim (primjerice, funkcionalna MR i SPECT) u kojima se mjeri aktivnost određenih dijelova mozga tijekom i nakon završetka kemoterapijskog liječenja. Realan problem je objektivizacija i verifikacija problema s kojima se bolesnici susreću, a s obzirom na činjenicu da ih ne testiramo prije početka liječenja i ne znamo kako su funkcionirali na poslu, u obitelji, koje su bile njihove sposobnosti. Mi se samo nakon završetka liječenja susrećemo s tvrdnjama bolesnika da više nemaju iste sposobnosti pamćenja, učenja, koncentracije, rješavanja nekih problema, rješavanja križaljki i sl.

Na što se vama žale pacijenti?

Uglavnom se žale da imaju problema s brojevima i datumima i da im je narušeno kratkotrajno sjećanje. Jedna je gospođa npr. rekla da se nije mogla sjetiti je li na semaforu prošla kroz crveno ili zeleno svjetlo. Komunikacija s nekim ljudima postala im je prekomplicirana, kao i ono što u današnje vrijeme svi činimo, a to je istodobno rješavanje međusobno nepovezanih zadataka. Procjenjuje se, a i literatura navodi taj podatak, da 30 do čak 80 posto osoba koje su primale kemoterapiju nakon toga imaju slabije ili jače izražene poremećaje kognicije, pri čemu njih 20 posto ima tegobe koje mogu trajati i nekoliko godina. Ima i onih koji kažu da ih je kemoterapija zauvijek promijenila.

Ne bi li se takve posljedice mogle spriječiti?

Kada bismo točno znali koji je mehanizam u podlozi nastanka kognitivnih poremećaja kao posljedice onkološkog liječenja, tada bismo mogli i učinkovito djelovati. Zasad to nije moguće. Godinama su se teškoće koje su bolesnici navodili pripisivale specifičnom emocionalnom okruženju koje prati liječenje maligne bolesti, komplikacijama u liječenju, umoru, strahu i depresiji. Drugi razlog neprepoznavanja i ignoriranja je i učestala nesklonost bolesnika prijavljivanju takve vrste nuspojava, kao i toga što se pri liječenju oboljelih od malignih bolesti naglasak do sada stavljao na kvantitetu života, a ne na kvalitetu. Nadalje, do sada se smatralo da tzv. krvno-moždana barijera, koja postoji između mozga i cirkulacije, ne dopušta citostaticima djelovanje na mozak. Danas se zna da citostatici mogu imati izravan toksični učinak na mozak te na različite načine mogu mijenjati neuro-imunološko-endokrinu ravnotežu.

Prim. dr. Paula Podolski, onkolog i radioterapist.
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Bolesnici najviše strahuju da će ih „kemomozak“ dovesti do prerane demencije.

To se može dogoditi, ali vrlo rijetko. Samo su u ekstremnim slučajevima teškoće u kogniciji identične promjenama koje se događaju kod demencije. Trenutačno je teško reći tko je od bolesnika u riziku za razvoj demencije. Vjerujemo da ćemo u budućnosti moći izdvojiti rizične bolesnike s genetskom predispozicijom koja ih čini osjetljivijima na pojedine citostatike, te će se shodno tomu u budućnosti možda moći definirati koji su to genetski poremećaji, odnosno genetske osobitosti koje bi neku osobu činile osjetljivijom na određene oblike kemoterapije te odabrati citostatike koji kod njih možda ne bi doveli do takvih poremećaja. No, to zaista nije baš bliska budućnost.

Što savjetujete svojim pacijenticama? Kako da se nose s „kemomozgom“?

Savjetujem im da budu aktivne u komunikaciji s obitelji i prijateljima, zatim redovitu tjelesnu aktivnost, dovoljno sna i odmora. Preporučuje se sve što potiče mentalnu aktivnost: učenje novih vještina, stranog jezika, rješavanje križaljki, sudoku, različite mentalne vježbe, sastavljanje dnevnih planera, podsjetnika te izbjegavanje istodobnog rješavanja nekoliko problema.

Koja je vaša poruka obitelji pacijenata, njihovim prijateljima, poslodavcima?

Osim edukacije nema drugog načina kako utjecati na okolinu koja misli da je pojam „kemomozak“ izgovor za promjenu osobnosti pod utjecajem bolesti. Ljudi, nažalost, reagiraju samo na ono što vide. Oni razumiju da osobi nije lako ima li mučninu ili povraća, jer to vide. Vide i gubitak kose, promjene na noktima ili koži, a ovo je za njih nevidljivo. Želim istaknuti da je „kemomozak“ nuspojava koja se može dogoditi, ali i ne mora, a i u najvećem broju slučajeva ona je prolazna i, u pravilu, nikada kod jedne osobe ne zahvaća sve kognitivne funkcije. Kod nekoga će izazvati samo smetnje koncentracije, kod nekog drugog smetnje pažnje. Tako da se ne treba plašiti kemoterapije i drugih oblika onkološkog liječenja, već samo osvijestiti da to doista postoji kao potencijalni problem.

Rak dojke u Hrvatskoj

Najnoviji podaci pokazuju da je rak dojke u Hrvatskoj u porastu. Što je tome uzrok?

U Hrvatskoj bilježimo postupni porast incidencije. Prema posljednjim podacima Registra za rak HZJZ-a za 2014. godinu, od raka dojke godišnje obolijeva oko 2700 žena, a umire oko 1000. Nažalost, mnoge žene ne dolaze dovoljno rano na kontrolu, bez obzira na postojeći program mamografskog probira „Mamma“. U liječenju nismo toliko insuficijentni usprkos učestalo ograničenim financijskim mogućnostima, pratimo protokole liječenja koji se primjenjuju u Europi i svijetu.

Koliko je godina imala vaša najmlađa pacijentica?

Nažalost, od raka dojke obolijevaju sve mlađe žene. Prije 20 godina bili smo iznenađeni kad smo imali ženu između 30 i 40 godina oboljelu od raka dojke. Danas to nije izuzetak. Moja je najmlađa pacijentica imala 23 godine, no ima i mlađih. Ono što posljednjih godina susrećemo u praksi su i žene u kojih je dijagnoza raka dojke postavljena u trudnoći. Razlog tome je što žene odgađaju trudnoću nakon 30. godine života, a s druge strane sve mlađe žene obolijevaju od raka.

Malo je poznato da od raka dojke mogu oboljeti i muškarci.

Jedan posto oboljelih čine muškarci. Dakle, muških bolesnika nema puno, ali osnovni problem je u tome što oni rjeđe dolaze u ranim stadijima bolesti. Većina muškaraca kod postavljanja dijagnoze ima lokalno uznapredovalu bolest, kada su ukupni rezultati liječenja lošiji, pa bi preventivnim akcijama koje se provode trebalo potaknuti i muškarce da razumiju potencijalnu rizičnost za obolijevanje od raka dojke.

17.02.2017., Zagreb – Prim. dr. Paula Podolski, onkolog i radioterapist.
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL