Volim vas Davore i Siniša, bez vas ne bih uspjela

Dugo sam se nećkala trebam li išta napisati. Na kraju sam ipak odlučila podijeliti našu priču. Moji dečki, sin Davor i suprug Siniša, uz moju su majku najzaslužniji za to što danas hodam i što sam ovdje među vama.

Javila sam se sa željom da mojim dečkima zahvalim za sve ono što su napravili za mene tijekom 16 godina i tri mjeseca koliko traje moje liječenje, iako oni to već znaju. Jer, mi smo tim. Povezuju nas sreća, ljubav i povjerenje. U stvari, samo sam im htjela reći da dobro znam da je moja borba i njihova borba te da bez njih ne bih uspjela.

Sve se dogodilo u sekundi. Išla sam na posao. Stala sam na pješačkom kako bih propustila dijete kada se u moj motocikl svog snagom zabio automobil koji je išao u rikverc. Odletjela sam kao lutka. Nije bilo dijela tijela koji nisam slomila. Tada sam imala 29 godina, bila sam već u braku, a moj sin Davor imao je sedam godina. 

Kada sam se probudila prvo sam pomislila: Hoću li ikada moći hodati? Imala sam na glavi kacigu, no od siline udarca kaciga je odletjela u čak devet metara udaljeno susjedovo dvorište. 

Prošla sam sve faze: od nepokretnosti do učenja hodanja. Tri puta mi je pukla šipka, a uz to u bolnici sam pokupila i bakteriju koja uništava kosti i koje se gotovo nemoguće riješiti. U jednom su mi trenutku htjeli odrezati nogu, no jedan je divan liječnik, ortoped, školski prijatelj moje mame, sve spriječio. Za moj se slučaj osobno bio zauzeo i tadašnji ministar zdravstva Darko Milinović kojemu također dugujem to što danas hodam.

Uz moje dečke sve je bilo lakše. Pogotovo uz supruga koji me kupao, presvlačio… On je bio taj koji se šalio na svaku moju operaciju, na svaki moj loš nalaz i to nas je i održalo i još više zbližilo. Ne mogu vam opisati koliko mi znači sve ono što je učinio i još uvijek čini za mene.

Prije prometne bila sam aktivna sportašica, godinama sam trenirala rukomet i to me samo guralo naprijed. Bila sam uporna, a dodatnu sam snagu crpila kada bih pogleda svoje dijete. Iako je bio mali, Davor je uvijek išao sa mnom na kontrole pa su se liječnici već šalili na njegov račun. Govorili bi: – Kad narasteš, ti mali moraš biti liječnik!

Kada čovjek prođe ono što sam ja prošla, dogodi vam se da dosegnete granicu i da vam svega bude dosta. Posebice me pogodilo kada sam shvatila da su prijatelji bili tu samo u početcima, a onda sve rjeđe i rjeđe. Dijelom sam vjerojatno za to i sama kriva. Jako me smetalo njihovo sažalijevanje. Nisam mogla slušati ni to kako od malih problema rade ogromne: pukao joj je nokat, udebljale su se koju kilu, odmah teški bed… Iscrpljivale bi me te priče. Ja sam si zacrtala: Idem naprijed, prohodat ću pa kako god.

Protezu iz Austrije čekala sam skoro godinu dana, a u međuvremenu su mi se dogodile tromboza i gangrena.

Kada je stigla proteza jedva se našao liječnik koji me je htio operirati. Nakon operacije svaki sam ponedjeljak išla na bolne tretmane razvlačenja kostiju budući da mi je operirana noga ostala kraća.

A onda slijedi još veći šok. Počela mi je opadati kosa. Imala sam i nesnosne glavobolje. Prva je dijagnoza bila alopecija, no onda se uspostavilo da imam tumor.

Kad sam došla na gastroenterologiju liječnik me prvo izvrijeđao. Pitao me kako mi nije neugodno doći nakon toliko godina s tako oštećenom jetrom. Mislio je da sam alkoholičarka. Mog je sina to jako uvrijedilo. Pitao je liječnika kako se osuđuje vrijeđati njegovu majku te zašto nije pročitao moje nalaze. Nakon puno natezanja napokon se pojavio divan liječnik koji nam je rekao da u organizmu postoje maligne stanice, ali da ne znaju koji je dio tijela zahvaćen tumorom. No, bio je uporan i na kraju je došao do zaključka da hipoglikemija i nizak šećer izazivaju maligne stanice koje se pokazuju na jetri. Dijagnosticiran mi je tumor jetre, a potom i tumor potkoljenične kosti. 

Moje liječenje još traje i moja obitelj i ja i dalje se borimo. Nedavno je moj suprug imao težak srčani udar. To je za mene bio veći udarac od svih mojih operacija, a samo sam ih na potkoljenici imala 32. Jer srce je dio nas. Ono kuca za sve one koje volimo, daje nam snagu, volju i ljubav.

Sve je jače i lakše kada pored sebe imaš obitelj. 

Dragi moji,

voli vas vaša ćelavica! ♥

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama