Valeriji, mojoj srodnoj duši u čijem sam društvu sretna i kad šutimo

Valerija živi dvije ulice dalje od mene. Prije dva tjedna drugi je put postala mama. Upoznale smo se prije gotovo deset godina. I onda je bila trudna, a trudnoća nas je nekako i povezala. Tek sam doselila u novo naselje u predgrađu Zagreba, kao i Valerija. Obje smo putovale vlakom na posao, deset minuta i u centru grada ste. Viđale smo se dan za danom ujutro na stanici. Tu u predgrađu me sve nekako podsjeća na djetinjstvo, gotovo svi se znaju, pozdravljaju se, djeca se igraju na ulicama… Tako smo se Valerija i ja prvo pozdravljale, a onda smo počele razgovarati.

Valerija je sve ono što ja nisam. Ona je mirna i usredotočena, ne diže glas, nema nervoze u njezinom glasu ili pokretima. Ne propitkuje i nema potrebu saznati odmah sve detalje. Za razliku od mene. U deset minuta, koliko traje vožnja do centra, u maniri CIA, FBI, SCI ispitala sam je sve živo. Od kuda je, koliko tu živi, što radi, kada je završila fakultet, što sada misli raditi… prebrojala sam joj sva krvna zrnca… Ponekad ne primijetim da to radim, ali ona je na sva moja pitanja strpljivo odgovarala. Saznala sam da je trudna, a nekoliko mjeseci nakon toga i ja sam ostala u drugom stanju. Počele smo s našim trudničkim šetnjama koje su prerasle u šetnje s kolicima. Polako smo se sve bolje upoznavale.

Odmah sam znala da je ona moja osoba. To nekako osjetite. Imala sam 30 i koju godinu, prijateljice još iz osnovne i srednje škole, moj siguran krug ljudi i nisam imala potrebe za velikim novim prijateljstvima. Uvijek sam nekako mislila da su najčvršća ona prijateljstva koja sagradiš i održiš još od djetinjstva.

Valerija je moj dokaz da to nije uvijek baš tako. Kroz ovih 10 godina zajedno smo prošle tri trudnoće, sve dječje bolesti, prve dane u jaslicama, potom u vrtiću pa školi. Oduvijek se trudimo naći vrijeme samo za nas. Uglavnom se radi o šetnjama ili psihoterapijama, kako to nas dvije zovemo.

Ona je postala dio moje svakodnevice i malo je stvari koje ne dijelim s njom. Zna kada sam ljuta, sretna ili žalosna i zna razloge koji su me do tih stanja doveli. Ako nešto ne podijelim onda je to zato što sam zaboravila jer ja sam zaboravna. I ona mi se zbog toga uvijek smije. I uvijek se iskreno smije i veseli mojim uspjesima i malim pobjedama i istinski je sretna ako sam ja sretna zbog nečega. Valerija nikada ne glumi i uvijek će reći svoje mišljenje, a ne ono što misli da ja želim čuti. Nije nametljiva i jaaaakooo je strpljiva. Ja volim puno pričati pa Valerija ponekad ne stigne ispričati svoje priče… I ja to znam, ali ona mi to ne zamjera…

Ona i njezina obitelj postali su dio naše obitelji. Znam gdje joj stoje čaše i ne moram je pitati čašu vode ili soka, jer se kod nje osjećam kao kod kuće. Ona me zove Gogs i to mi je super. Tako me zovu i njezina mama i njezin sin Jakov, koji mi je neki dan rekao da sam njegova zamjenska mama. Jer, on se u našoj kući osjeća kao u svojoj. Kada se družimo, ne znam gdje su nam mobiteli. Ne gledamo ništa po telefonima i družimo se kao nekada kada nije bilo mobitela.

Valerija i ja nemamo zajedničkih slika. Za ovu priču otišla sam do Valerije i uspjela izvući situaciju da se slikamo. Nas dvije imamo svoj mali svijet u kojem dijelimo naše strahove, veselja, našu svakodnevicu, teške situacije, i one manje teže. Dijelimo isto mišljenje oko većine stvari i imamo ista uvjerenja. Valerija je u proteklih nekoliko godina doživjela više teških gubitaka. Nadam se da je osjetila da sam čitavo to vrijeme bila uz nju.

Prije godinu dana saznala sam da imam rak i ona je bila jedna od prvih kojoj sam se povjerila. Kada sam je nakon potvrde liječnika nazvala, znala sam da plače jer poznam njezin glas. Pokušala je to zakamuflirati. Bila je uz mene svaki korak, svaku pretragu, terapiju, operaciju i kontrolu i nisam je na ništa trebala podsjećati. U svakom trenutku mi je prenosila pozitivu. Obavještavala me o svim probioticima i vitaminima koje bih trebala uzimati i naručivala ih za mene u ljekarnama.

Valerija se nikada ne čudi mojim pričama ili postupcima. Zato što me poznaje. Nikada me ne osuđuje i nikada mi pred njom nije neugodno. U njezinu društvu mogu i šutjeti a da mi nije nelagodno. I ta šutnja ponekad zamjenjuje tisuću riječi. Jer znam da je ona sa mnom.

Eto, to je moja Valerija.

Valerija, hvala ti, tvoje je prijateljstvo za mene neprocjenjivo.

Tvoja Goranka!

P.S. Valery iskupit ću ti se za fotografiju. ♥

Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam

Karlovčanku Adrianu Cvetković dijagnoza raka dojke sustigla je u Češkoj, gdje živi i radi od 2016. Daleko od obitelji i na nepoznatom terenu.

Read More

Odluči svom snagom da želiš živjeti

Porukama potpore javila nam se Ozrenka Kamber, voditeljica meditativnih radionica s anđelima.

Read More

Koliko je moje ‘’dobro sam’’ progutalo suza?

Enisa je u samo godinu dana osnovala udrugu žena oboljelih od raka dojke „Bolest nije kraj“ i napisala novu knjigu. Sve pod motom nismo same.

Read More

Ružičasta vrpca ljubavi

Ovogodišnja Milenijska fotografija ružičaste vrpce snimljena je u Dubravi kraj Vrbovca. Naša Ivana bila jedna od organizatorica tog događaja.

Read More

Mislila sam da ja ne mogu oboljeti od raka

Gospođa Slavica više je puta htjela odustati od liječenja, a sada svima poručuje: “Ne smijete odustati, uvijek postoji neko tko vas voli.”

Read More

Osamnaest godina strepnje

Katarina Budić prije 18 godina ostala je bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se, kaže, ne zaboravljaju pa je odlučila napisati knjigu.

Read More

Nestaneš u trenutku…

Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…

Read More

Akcija je tu da osvijesti tebe!

Naša autorica Eda Papić napisala je pismo svim ženama koje prenosimo u cijelosti.

Read More

Žena hrabrost – Goranka Perc u 30 dana prehodala je 900 kilometara za sve žene oboljele od raka

Hrabra Gora, čije smo putovanje pratili punih 30 dana, večeras se vraća kući u Zagreb, svojoj obitelji, prijateljima i svakodnevnim obvezama.

Read More

Punoljetna sam i dalje mogu sama

Na današnji dan prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…

Read More

Kako je sve počelo

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.

Read More

Operacija i televizija

Danas moram na Rebro na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu.

Read More

Ja i nova ja

Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta.

Read More

Ode i bradavica

Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji. No, po svemu sudeći češće je teže nositi se s tumorom članovima obitelji nego oboljelima.

Read More

Tetovaža

Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto.

Read More

Kosa kao fetiš

Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)

Read More

Ćelava i ponosna

Krećemo. Zbogom Zagrebe, zbogo problemi. Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

Read More

Osjećam se haj, mozak baj baj

Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je.

Read More

Kad te krene

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.

Read More

Pronađite nas na društvenim mrežama